Franquin, André

André Franquin (3. siječnja 1924. – 5. siječnja 1997.) je bio utjecajan belgijski crtač stripova, čiji su najpopularniji stripovi Gaston i Marsupilami, koje je kreirao dok je radio na stripu Spirou et Fantasio od 1947. do 1969., za vrijeme perioda koji je za mnoge bio zlatno doba serijala.

Franquinovi počeci

Franquin je rođen u Etterbeeku 1924. Iako je počeo crtati kao dijete, Franquin je pohađao prve lekcije crtanja na École Saint-Luc tek 1943. Ali, godinu dana poslije, škola je morala biti zatvorena zbog rata i Franquina je tad zaposlio CBA, studio animacije u Briselu. Tamo je sreo neke od budućih suradnika: Mauricea de Beverea (Morris, kreator Lucky Lukea), Pierrea Culliforda (Peyo, kreator Štrumpfova), i Eddyja Paapea. Njih trojica (osim Peyoa) su dobili posao u Dupuisu 1945., nakon raspada CBA-a. Peyo, koji je još uvijek bio premlad, je dobio posao sedam godina poslije. Franquin je počeo crtati naslovnice i crtiće za Le Moustique, tjedni magazin o radiju i kulturi. Također je radio za Plein Jeu, mjesečni izviđački magazin.

Tada je Morrisa i Franquina obučavao Joseph Gillain (Jijé). On je transformirao dio svoje kuće u radni prostor za dvojicu mladih crtača i Willa. Jijé je u to vrijeme crtao mnoge stripove koji su bili objavljivani u magazinu stripova Le Journal de Spirou, uključujući najpoznatiji serijal Spirou et Fantasio. Tim koji je sastavio na kraju rata se često nazivao La bande des quatre (grupa četvorice), i grafički stil koji su razvili je kasnije nazvan Marcinelle school. Marcinelle je mali grad južno od Brisela, gdje se tad nalazio izdavač Spiroua, Dupuis.

Jijé je predao Spirou et Fantasio strip Franquinu, za vrijeme kreiranja Spirou et la maison préfabriquée, i od Spirou broja 427, objavljenog 20. lipnja, 1946., mladi Franquin je bio kreativno odgovoran za serijal. U sljedećih 20 godina, Franquin je skoro u potpunosti promijenio strip, kreirajući dulje, složenije priče i veliki broj parodijskih likova.

Nalpoznatiji među tim likovima je Marsupilami, izmišljeno biće koje sliči majmunu. Inspiracija za Marsupilamijev vrlo dugačak i hvatajući rep je došla dok je zamišljao nešto što bi pomoglo tramvajskim vozačima koje su crtači iz Marcinella često susretali na putu za posao. Ta životinja je postala dio belgijske i francuske popularne kulture i postala je inspiracija za crtiće, robu, i od 1989., za strip serijal. Crtići su proširili njegovu popularnost i u engleskim govornim područjima.

Srednji period

Do 1951., Franquin je našao svoj stil. Njegov strip, koji je objavljivan svakog tjedna na naslovnoj stranici Spiroua, je postao hit. Sljedeći Jijéa u 1940-ima, Franquin je obučavao mlađu generaciju crtača u 1950-ima, među kojima su bili Jean Roba, Jidéhem i [intlink id=”110″ type=”post”]Greg[/intlink], koji su radili s njim na Spirou et Fantasio.

Nakon ugovornog spora 1955. s njegovim izdavačem Dupuisom, Franquin je kratko radio za Tintin, konkurentski magazin. To je vodilo kreaciji serijala Modeste et Pompon, serijal za koji su doprinosili René Goscinny (Astérix) i Peyo. Franquin se poslije vratio u Spirou, ali je također imao ugovornu obvezu u Tintinu, što je značilo da je morao raditi za oba magazina u isto vrijeme i bilo je neobično u industriji stripova. Serijal su poslije preuzeli autori kao što su Dino Attanasio i Mittéï.

Glavni urednik Spiroua Yvan Delporte je 1957. dao Franquinu ideju za novi lik, Gaston Lagaffe (na francuskom gaffe = greška). U početku je zamišljen kao šala, da popuni prazan prostor u magazinu kao tjedni strip koji je opisivao zgode i nezgode i sulude ideje i izume lijenog mladića koji radi u Spirou uredu. Ali, strip je postao jedan od najpopularnijih Franquinovih kreacija. Lik Gaston Lagaffea je često opisivan kao prvi antiheroj (u smislu da glavni lik nema herojskih osobina, ali nije zlikovac) u povijesti stripa.

Ali, Franquin je uskoro obolio od depresije, što ga je natjeralo da prestane s crtanjem Spiroua neko vrijeme, između 1961. i 1963., usred ORN sur Bretzelburg. Tijekom ovog vremena, on je nastavio s crtanjem Gastona usprkos lošem zdravlju, najvjerojatnije zato što je serijal bio veselog karaktera. (U jednoj priči, Bravo Les Brothers, Gastonove nepodopštine uzrokuju još jedan živčani slom njegovog šefa Fantasia. Očajan, on uzima antidepresive koje je „Franquin ostavio“).

U 1967., Franquin je predao Spirou et Fantasio mladom crtaču, Jean-Claude Fournieru, i počeo je raditi na svojim kreacijama.

Bio je dio tima koji je razvio koncept Isabelle, u kojoj se radilo o djevojčici u svijetu vještica i čudovišta. Dobila je ime po Franquinovoj kćeri.

Gaston je lagano evoluirao od čistog fizičkog humora do tema koje su bile važne Franquinu, kao što su pacifizam i zaštita okoliša. Franquin je radio na stripu do svoje smrti.

Franquinov kasniji period

U 1960-ima, Franquinov je stil evoluirao i postao slobodniji i zapleteniji. Ova grafička evolucija se nastavila tijekom cijelog sljedećeg desetljeća. Uskoro je Franquin postao najbolji u toj grani umjetnosti, na razini Hergéa (koji je rekao da smatra da je Franquin umjetnik a on crtač), i njegov utjecaj se može vidjeti u radu svakog crtača kojeg je zaposlio Spirou, sve do kraja 1990-ih. Magazini obožavatelja stripova iz 1970. su objavljivali Franquinove Monsters crteže na kojima su nacrtana čudovišta koja su svjedočila njegovom talentu.

Posljednja i najveća promjena u Franquinovom crtanju se desila 1977., kad je doživio još jedan živčani udar i počeo sa crtanjem stripa Idées Noires (crne misli), prvi za Spirou dodatak Le Trombone Illustré (sa drugim crtačima kao što je René Follet) i poslije za Fluide Glacial. U Idées Noires, Franquin je iskazao mračniju i pesimističniju stranu svoje prirode. U jednom stripu se vide dvije muhe koje lutaju kroz čudan krajolik i raspravljaju o pogreškama njihovih predaka. Na zadnjem crtežu se vidi da je krajolik u stvari grad napravljen od ljudskih lubanja, i jedna muha kaže: Ne budi tako strog prema njima. Ostavili su nam tako lijepe gradove. Idées Noires je bio u potpunosti crno-bijeli, i puno više orijentiran na odrasle nego Franquinov ostali rad. Bio je usredotočen na teme kao što su smrt, rat, zagađenje i smrtna kazna, sa sarkastičnim smislom za humor.

Kao dokaz njegove popularnosti među publikom i kritičarima, dobio je prvu nagradu Grand Prix de la ville d’Angoulême 1974. Mnoge njegove knjige su objavljene i mnoge od njih se smatraju klasičnima u žanru. Prevedene su na mnoge jezike. Nekoliko knjiga je napisano o Franquinu, kao što je Numa Sadoulina Et Franquin créa la gaffe, opširan intervju s umjetnikom o cijeloj njegovoj karijeri.

Franquinova smrt 1997. u Saint-Laurent-du-Var nije baš primamila svjetsku počast kao Hergéova. Ali, u 2004. je organizirana prva izložba njegovog rada koja se zvala Le Monde de Franquin, u Parizu u Cité des Sciences et de l’Industrie. Izložba je nastavljena 2006. u njegovom rodnom gradu, Briselu i bila je na dva jezika (francuskom i nizozemskom). U 2005., Wallon anketa ga je izabrala kao 16. najvećeg Belgijanca u povijesti.

Bibliografija

Preveo Bojan Marjanović sa Wikipedije