Od “Emmanuelle” do “Bitke za Nuštar” ili mali podsjetnik na strip-stvaralaštvo Darka Pavića (1057. – 2020.)

Za nešto više od mjesec dana (24. listopada) napuniti će se godina dana otkad je u “bolja prisjećanja” otišao Darko Pavić, u javnosti poznat po nadimku (i potpisima na svoje radove) “Dajka“.

Dogodilo se to, nažalost, u kulturnjačkoj i medijskoj tišini. Skoro da bi se moglo reći da je otišao “bez riječi” i “bez pozdrava”, što u današnje vrijeme nije ni rijetkost.

Koliko je nama poznato, jedini koji su Pavićevu smrt zabilježili je Društvo karikaturista Hrvatske (čiji je bio član) na svojim web-stranicama.

Darko Pavić, rođen 1957. u Slavonskom Brodu, je u krugovima karikature, animiranog filma i stripa bio prisutan od sredine 80-ih godina prošlog stoljeća. Kada je započinjao karijeru smatrali su ga “talentom”, ali evo razno-razne okolnosti su se poklopile i Dajka će ostati zabilježen kao jedan od onih primjenjenih umjetnika koji je mnogo toga započeo, ali je malo toga i završio do kraja. Jedan od razloga je svakako i njegov “neuredan” život, čak je bio i – beskućnik. Sudjelovao je u ratu, a godinu-dvije prije smrti konačno mu je Ministarstvo branitelja RH rješilo njegovo stambeno pitanje.

Bio je jedan od animatora u dugometražnim crtićima Milana BlažekovićaČudesna šuma” (1986) i “Čarobnjakov šešir” (1990), te na seriji “Mali leteći medvjedi” kojeg je producirao “Zagreb film“.

Njegov sin Bruno Pavić (r. 1988) po profesiji je redatelj (igrani film “Vlog“, snimio ga je u 26 godini života).

Darko Pavić najpoznatiji je kao karikaturista, profesijom kojom se bavio takoreći cijeli život. Objavljivao ih je u nizu dnevnih i tjednih listova i revija, izlagao ih na brojnim domaćim i međunarodnim festivalima karikature… i za njih dobivao nagrade i priznanja.

Upoznao sam ga 1985. godine u Društvu autora stripa SR Hrvatske, bio je jedan od tridesetak prvih članova. Na jednom od sastanaka društva donio mi je svoj port-folio i “pohvalio se” kako je dogovorio s revijom “Erotika” (koju je izdavala Vjesnikova Redakcija Romana i stripova) objavljivanje svoje serije “Emmanauelle“. Pokazao mi je i prvu nacrtanu epizodu, koju je duhovito naslovio “Mali Robi ima zločesti hobi“…

S obzirom da domaći strip i erotika u tzv. mainstreim listovima baš i nisu bili na “ti” (u omladinskim i studentskim listovima situacija je bila poprilično drugačija – recimo Kordej je znao u “erotiziranosti” u svojim radovima otići skoro do kraja), sama najava “Emmanuelle” – mi se učinila zanimljivom “temom” za “tematski” intervju s Pavićem.

Naime, tada sam imao stalnu strip-rubriku u subotnjem broju dnevnog lista “Vjesnik“, a kako bi ista bila što raznolikija – dogovor je bio da se povremeno rade i razgovori sa samim strip-autorima. Tako su se na stranicama “Vjesnika” pojavili Goran Delić, Ninoslav Kunc, Rajko Milošević – Gera, Lazar Odanović

Što se pak tiče “Emmanuelle” i Darka Pavića, smatrao sam tada (i – pogriješio) kako će njima erotika “krupnim koracima zakoračiti” u domaći strip, a što će se zbiti koju godinu kasnije, a čemu će doprinijeti stripovi s većom ili manjom erotskom komponentom koje su crtali Stanko Bešlić, Dušan Reljić, Zdravko Zupan

Za početak samog intervjua, spomenuo sam Paviću svoju misao kako njegova “Emmanuella” tek svojim imenom podsjeća na junakinju znamenitog istoimenog soft-corea redatelja Justa Jaecklina, ali da bih ju smjestio u međužanr “erotske parodije”?

– “Emmanuella” je simbol erotike, ime kao takvo. Stoga sam namjerno izbjegao crta­nje Sylvie Kristel, prve i jedine prave “Em­manuelle”! – odgovorio je i nastavio: “Moja je junakinja predstavljena kao prototip moderne, obrazovane i suosjećajne ljepotice, koja u dosadi zbog če­stih muževljevih putovanja traži i doživlja­va povremene avanture s drugim muškar­cima.”

Na napomenu da sam čitajući tu prvu epizodu primjetio kako je naglasak stavljen ipak na humoristićke detalje, koji prethode Emmanuellinim izvanbračnim izletima, Pavić je kazao:

“To mi je i bila – misao vodilja. Erotika sama po sebi nije dovoljna, čak postaje i dosadna, a moje poimanje stripa je da mo­ra zabavljati. Stoga, svaki lik u stripu treba biti jednostavan i simpatičan. U kadrovi­ma treba izbjegavati umetanje nepotreb­nih detalja samo da bi se pokazalo crtačko umijeće. A velik broj današnjih stripova ima mračan, turoban sadržaj. Čovjek je nakon što pročita takve stripove još zabrinutiji nego ranije. Unašanjem niza komičnih situacija i gegova želio sam osvježiti strip, pridoni­jeti njegovoj žanrovskoj čistoći i, naravno, boljem prijemu od strane čitalaca.

Upitao sam ga da li se crtajući “Emmanuellu” ugledao na klasike evropskog erotskog stripa Foresta i Crepaxa?

– Nisam! Njihovi su stripovi potpuno drukčiji od moga. Nemaju priče i nedovolj­no su romantično-erotski. Rađeni su pre­više ekshibicionistički, artificijelno. Ne za­bavljaju publiku… A ja bih želio dati nešto novo, naravno u okviru žanra. Što se prve epizode “Emmanuelle” tiče, biti ću zadovoljan budu li mi likovi prepoznatljivi i prihvati li ih publi­ka. Zato i koristim realističan crtež, samo na trenutke bježim u stilizaciju.

Zanimalo me je i zašto je Pavić sam sebi scenarista?

– Volim raditi taj posao, a ujedno se osjećam dovoljno sposobnim da samostal­no osmislim priču, koja će biti tečna, na­peta i zanimljiva za čitanje. Mislim da bi me drugi scenaristi pomalo ograničavali u radu, a kao stvaralac osjećam daleko ve­će zadovoljstvo kao potpun autor, a ne da svoju kreaciju moram djeliti s drugima.

Što se, pak, tiče njegovih daljnjih planova na području stripa, tog ljeta 1985. mislio je nastaviti rad na seriji “Emmanuelle”, napraviti strip po filmu “Lovac na ajkule“, te nacrtati strip “San“, za kojeg mu je ideju dala književnica Arijana Paradžik.

Od svega toga nažalost nije bilo ništa. Redakcija “Erotike” je uvjetovala početak objavljivanja “Emmanuelle” postojanjem barem još jedne epizode, ujedno je tražila od Pavića da unekoliko “izmijeni” naslov, barem jedno slovo, zbog možebitnih problema s autorskim pravima.

Darko Pavić vjerojatno nije nikad nacrtao drugu epizodu “Emmanuelle” ili barem ona nije predata Milivoju Pašičeku, uredniku “Erotike”…

Desetak godina kasnije Darko Pavić će početi crtati strip “Bitka za Nuštar” (izlazio je u nastavcima u tjedniku “Zora“), koji u neku ruku fascinira svojim dokumentarističkim detaljima. Strip je nažalost ostao nedovršen, objavljeno je četrnaest tabli. Josip Palada je potpisan kao autor razrade scenarija i pisac dijaloga.

Sam Dajka će, među ostalim, u svojstvu “riječi autora” napisati:

“Strip je rekonstrukcija istinitog događaja koji su se zbili 3. i 5. listopada 1991. u selu Nuštru. Autor je dobro upoznat s napaćenošću toga sela tijekom cijelog domovinskog rata i ulogom koju su imali pojedinci… Autor se ograničio na zbivanja i pojedince tijekom tenskovsko-pješadijskog napada na selo u ta dva dana… Scenarij za strip je nastao u periodu od 3. siječnja do 15. travnja 1995. kada je autor boravio u Nuštru i razgovarao s akterima bitke, te imao na uvidu fotografije i njihove video zapise…

Da bi na kraju istaknuo: “Ovaj projekt je izrazito humanog karaktera, što će pokazati strip-album u boji, koji će se štampati kada se strip završi. A prihod od prodaje namijenjen je Hvidri Nuštra, te djeci poginulih vitezova iz Nuštra.”

Bitka za Nuštar” u zbirci stripova “Domovinski rat u stripu” iz 2014. (za koju je predgovor napisao ni više, ni manje nego tadašnji hrvatski predsjednik Ivo Josipović, urednik izdanja – Mladen Novaković, nakladnik udruga “Strip forum“) nije našla svoje mjesto.

Spomenimo na kraju ovog malog podjetnika na Darka Pavića da je izlagao na seriji izložbi i da je kasnije predstavljen u knjizi nastaloj na osnovu tih izložbi “Slavonski strip-crtači” iz 2012. godine, u nakladi osječke udruge “Stripos“, čiji je urednik bio Željko Gašić.