“Bubica”, “Kockica” i uopće stvaralaštvo Zvonimira Pliskovca manje je poznati dio povijesti domaćeg stripa 70-ih i 80-ih godina

Zvonimir Pliskovac s nagradnom Maurović

Kada je objavljeno da je uz Joška Marušića, kao dobitnika nagrade “Andrija Maurović” za životno djelo na području hrvatskog stripa za 2021. godinu, stručni žiri udruge “Art 9” dodjelio i specijalno priznanje – riječaninu Zvonimiru Pliskovcu, njegovo ime je za popriličan broj ljudi iz svijeta stripa predstavljalo “misterij”.

Čuli su za njega, ali nisu baš upoznati što je to na polju stripa Pliskovac ostvario da bi dobio ovo, ipak “prestižno”, priznanje.

Žiri – u sastavu Nedeljko Dragić, Raul Švarc, David Ivić, Tihomir Mraović i Veljko Krulčić – je u obrazloženju kao argument spomenuo da su Pliškovčevi stripovi, nastali sredinom 70-i godina prošlog stoljeća, proširili dijapazon i vizualno bogatstvo domaće autorske produkcije, s time da je “Bubica” bila “intelektualni, autorski strip s jednim junakom, gegom i da se igrala s medijskom (i novinarskom) formom stripa, odnosno njegovim istraživanjem”; dok je “Kockica” bila “još radikalnija u istraživanju i u “pomjeranju” granica stripa”.

Dodatni razlog Pliskovčeve slabije postojanosti u nacionalnom stripu je taj što je on cijeli svoj stvaralački vijek proveo u Rijeci. U Zagrebu je samo studirao.

A sama Rijeka je na stripovskoj karti Hrvatske više-manje marginalizirana, odnosno “zaobilazila” se u onim rijetkim povijesnim pregledima nacionalne strip-produkcije.

Ne samo u usporedbi sa Zagrebom, nego i u odnosu s Osijekom ili Splitom (i područja koji prema njima gravitiraju).

O “riječkom stripu” nisu se organizirale izložbe, niti su se izdavali zbornici, knjige ili monografije/antologije. Međutim, kada zavirimo u povijest riječkog tiska (od 1945. naovamo), doći ćemo do zaključka da ono što ta sintagma u svojoj punoći predstavlja, nije samo usputna epizoda (ili usputne “epizodice”) nego i nezaobilazan prinos u hrvatskom stripu.

Ilustracije radi, navesti ću kako je dječji list na talijanskom jeziku “Il pionire” u drugoj polovici 40-ih, u razdoblju “stripovske antihisterije”, objavljivao Sergeja Solovjeva (ruskog emigranta, inače jednog od najvažnijih autora prijeratnog “beogradskog kruga”; tada stanovnika Rijeke, odakle je crtao za talijanske izdavače). O Teodoru Tricku, njegovim dječjim stripovima “Tonić” i “Jurić” koje je od kraja 50-ih pa do sredine 70-ih godina objavljivao “Galeb” (bili su njegov “zaštitni znak”) ponešto se i pisalo.

Novi list” će pak 60-ih objavljivati “Franu” dnevni strip zagrebačkog autora Dinka Žibrata, koji je u cijelosti lokalnog karaktera, s lokalnom ambijentacijom, temama, likovima i leksikom. Najkraće, “Frane” je neizostavan dio sintagme “riječki strip”.

U Rijeci je, idemo dalje, živio i stvarao Gustav Zechl, koji je 60-ih i 70-ih crtao stripove različitijih žanrova za izdanja gornjomilanovačkih “Dečjih novina“, tada najvećeg jugoslavenskog izdavača stripova.

Naposlijetku, u omladinskom listu “Val” (startao je u jesen 1975; godinu prije zagrebačkog “Poleta“) stripove objavljuju Davor Katunar (najviše prema scenarijima književnika Milorada Stojevića), Goran Nemarnik, Ivan Mišković, Fernando Soprano, Deni Šesnić, Robert Kopčalić… i kao daleko najproduktivniji autor Zvonimir Pliskovac! Objavljivati je počeo od prvog broja, još kao student zagrebačkog Filozofskog fakulteta, na kojem su mu predavali autoriteti poput Vere Horvat – Pintarić, Milana Preloga, Radovana Ivančevića itd.

U jubilarnom, stotom broju “Vala” (31. listopada 1980.), sam Pliskovac – koji je tada bio i grafičko-tehnički urednik lista – je objavio tablicu i napisao tekst kojim se pozabavio produkcijom stripa na njegovim stranicama u dotadašnjih pet godina izlaženja, napominjajući “osnovna karakteristika lista u prvih 100 brojeva bilo je inzistiranje na serijskom autorskom stripu”.

Sveukupno su bila izašla 199 stripa, od čega je sam Pliskovac realizirao njih 150!

Bubica” i “Kockica” pojavili su se 79 puta u stripu!

Stripovi Zvonimira Pliskovca su imali neku svoju specifičnost, bili su jednostavno “drugačiji” i samo “njegovi”. Nije bilo sumnje da autor (r. 1952) u kontinuitetu nešto eksperimentira, hoće biti drugačiji. Da mu je geg, tj. dosjetka važna. Ok, redovne čitatelje “Vala” vjerojatno je zbunjivalo što “Bubica” i “Kockica”, kao i kasniji umjetnikovi stripovi, nemaju svoje stalno mjesto u listu, što su se povremeno ti stripovi pojavljivali na sredini stranice “Vala” (između dva teksta, recimo), ili što bi pasica samog stripa činio tek jedan crtež, zbog čega je nekim čitateljima više djelovala kao karikatura nego kao “pravi strip”. Zanimljivo je, ali i važno primijetiti kako se “Bubica” i “Kockica” nisu pojavljivali samo u vodoravnom, nego i u okomitom formatu. Isti je bio slučaj i s pojedinim drugim Pliskovčevim stripovima: ponekad i na većem formatu, čak i na cijeloj stranici, s bogatijim crtežom i tekstom.

U jednom broju (96), posljednjem u sezoni 1978/80., preko cijele naslovnice “Vala” objavljen je njegov strip “Dlakavac” – obima 11 pasica!?

U svakom slučaju Pliskovac je bio na sasvim drugom polu u odnosu na “Novi kvadrat“, eventualno bi se djelomične sličnosti mogle pronalaziti u onome što je radio Nedeljko Dragić u “Tupku“, Ninoslav Kunc u “Sjeni” ili Lazar Stanojević u “Svemironima“, makar treba uzeti u obzir da je “Sjena” nastala nakon “Bubice”, a da sam autor kaže da nije ni bio upoznat s “Tupkom” koji je prije izlazio samo u “Večernjem listu“. Dragića je znao po njegovim animiranim filmovima.

Ujesen 1977. Zvonimir Pliskovac će imati svoju prvu galerijsku prezentaciju – ni više, a bogami, ni manje nego u Galerija Nova (istoj onoj koja je nepunih godinu ranije organizirala prvu izložba stripa Andrije Maurovića), koju je vodila Ljerka Šibenik.

Izložbu je pratio plakat, autorska pozivnica i katalog (likovna oprema Mladen Galić) s popratnim tekstom sveučilišnog profesora Radovana Ivančevića. Organizirano je bilo i svečano otvaranje.

Ista ta izložba će slijedeće kalendarske godine (1978.) biti prenesena u Rijeku, pa u Beograd. U umjetnikovom rodnom gradu postavljena je u ondašnjoj Galeriji Doma JNA (današnja Filodramatica) na Korzu (to je – inače – bila prva izložba stripa ikada u Rijeci); dok će u glavnom gradu tadašnje jugoslavenske države stripove 26-godišnjeg autora ugostiti Studentski kulturni centar (“legendarni” SKC), jedna od najprestižnijih i najvažnijih adresa za promociju nečeg novog i nečeg kvalitetnog u umjetničkom stvaralaštvu.

Izložbe su svojim osvrtima popratili Darko Glavan, Ljiljana Domić, Milan Zinaić

Inače, Pliskovac kao stripaš se nije zadržao samo na stranicama lokalnog “Vala”, lista koji je imao svoju ograničenu distribuciju.

Isti su objavljivani i u Zagrebu (u dnevnom listu “Vjesnik” i u kulturnjačkom časopisu “Oko“), Ljubljani (omladinskom listu “Mladina“) i u Beogradu (humorističkom tjedniku “Jež“).

Nacionalnu potvrdu svoje vrijednosti Zvonimir Pliskovac je doživio izlaganjem “Bubice” na velikoj retrospektivnoj izložbi “Strip u Hrvatskoj 1867. – 1985.” (bio je jedan od 127 eksponata), organiziranoj početkom 1986. godine u Muzejskom prostoru Zagreb, kada je strip po prvi put na “velika vrata” ušao u jedan od muzeja.

31. ožujka 2022. u Rijeci se otvara samostalna izložba Zvonimira Pliskovca, u kojoj će njegovi stripovi imati popriličan opseg i uopće biti – važan dio same izložbe.