Kao što to obično biva: istražuješ jedno, otkriješ nešto sasvim drugo…
Tako se i meni dogodilo da sam prolistavajući “Karlovački tjednik” tražeći možebitne materijale za dokumentarni film koji se sprema o Stanku Lasiću došao da saznanja o objavljivanju (u nastavcima) znamenitog stripa “Grob u prašumi“.
“Grob u prašumi” je počeo izlaziti u “Karlovačkom tjedniku” u broju 38 za 2001. godinu (datum je bio 20. rujan), objavljivan je iz broja u broj, a posljednji nastavak se pred čitateljima pojavio 6. lipnja 2002. u broju 23.
Naime, numeracija ovog tjednika svake godine započinje ispočetka, od broja 1, što smatram pogrešnim jer “Karlovački tjednik” ima tradiciju izlaženja od 1953. godine, čime se malo koji list na našim prostorima može “pohvaliti”, pogotovo kada je riječ o tjednicima lokalnog karaktera.
Barem tri su razloga zbog kojih smatram važnim da zabilježim izlaženje “Groba u prašumi” u “Karlovačkom tjedniku”.
Prije svega, nakon što je Maurović u rujnu 1981. otišao u “bolja sjećanja” na prste jedne ruke mogu se nabrojati slučajevi kada je neki od umjetnikovih stripova izlazio u nekom od listova u nastavcima, a da se nije radilo o specijaliziranom strip-izdanju ili albumu, odnosno knjizi stripa.
Na pamet mi padaju tek objavljivanja njegovih stripova “Meksikanac” u subotnjem (revijalnom izdanju) “Večernjem listu” 1985. godine, te “Seobe Hrvata” u “Tjedniku odabranih priloga” (TOP-u) 1990/91. godine – u čemu sam i sam imao određenog učešća, jer sam tada radio upravo u VPA (Vjesnikovoj press agenciji), koja je bila njegov nakladnik.
Stjepan Malović je bio urednik koji je “amenovao” izlaženje “Meksikanca”, a Milivoj Pašiček izlaženje “Seobe Hrvata”.
Drugi razlog zbog kojeg bilježim “Grob u prašumi” na stranicama “Karlovačkog tjednika” je način njegove prezentacije, koja se s jedne strane doima “moćnom” – cijela stranica lista, s prigodnim tekstom i prvim nastavkom stripa.
S druge strane, dogodilo se da ni u samom tekstu (ima odličan naslov “Andrija – genijalni ‘pustolov’ stripa“), kao niti u zaglavlju “Groba u prašumi” nisu ni spomenuti Franjo Fuis i Marcel Čukli, koji su autori scenarija stripa ili scenarističke adaptacije romana Zlatka Milkovića prema kojem je strip i nastao.
A u opremi teksta, odnosno najavi nalazimo jedan falsifikat, jedan novinarski profesionalni propust koji nije primjeren niti gimnazijskom listu, a kamoli listu takvog profila (nakladnik je “Karlovački vjesnik”, a kao urednik list je tada potpisao Zdenko Živčić).
Nadnaslov teksta glasi:
“Nakon 57 godina ‘Karlovački tjednik’ prvi objavljuje strip o braći Seljan, ‘Grob u prašumi’, svjetski poznatoga crtača Andrije Maurovića.”
“Grob u prašumi” jeste premijerno izlazio 1943. i 1944. godine na stranicama tjednog lista “Zabavnik” (kojeg je kao urednik tada potpisivao Walter Neugebauer), ali nije točno da otad pa do objavljivanja u “Karlovačkom tjedniku” strip nije nikad i nigdje iznova tiskan.
“Grob u prašumi” je bio jedan od osam umjetnikovih stripova (ostali su “Podzemna carica“, “Trojica u mraku“, “Sedma žrtva“, “Lutalica Chagos“, “Meksikanac“, “Cvijet u kamenu” i “Posljednja petorica“) koji je objavljen u mojoj (Veljka Krulčića) monografiji “Maurović” koju je 1986. izdala “Istarska naklada” iz Pule.
Nemoguće je bilo da “Karlovački tjednik” nije raspolagao tim podatkom – uostalom “Grob u prašumi” nisu pretiskali iz “Zabavnika”, nego upravo iz moje monografije!!!
Napomena: u tekstu Gorana Majetića navodi se kako će (citiram) “Karlovački tjednik” idućih tjedana, kao jedini i prvi list u Hrvatskoj, nakon nekoliko desetljeća ponovo objaviti rečeni strip, jedinstveni slikovni prikaz Seljanovog života i rada…
Zašto se “Karlovački tjednik” odlučio za objavljivanje “Groba u prašumi”?
Te 2001. obilježavala se 130 godišnjica rođenja karlovačkog putnika i istraživača Mirka Seljana, pa je CEIK “Braća Seljan” poduzeo ekspediciju do peruanskog Gran Pajatena, a koja je rasvjetlila neke tajne oko Mirkove pogibije u tamošnjoj prašumi davne 1913. godine. Osim toga, te 2001. se navršavalo i stoljeće kako je rođen još jedan hrvatski velikan, svjetski poznati strip crtač Andrija Maurović, autor stripa o braći Seljan.
Nadalje, spomenuto je kako se strip objavljuje “zahvaljujući” dr. Srećku Božičeviću, priznatom geologu i osobnom Maurovićevom znancu!
I upravo su “sjećanja” dr. Božičevića (1935. – 2015.) vezana za “životopis osebujne ličnosti hrvatske kulture sredine prošlog stoljeća kakav je bio Andrija Maurović” koja je priredio spomenuti Goran Majetić treći razlog za današnju kolumnu.
Prenijeti ću neka od njegovih razmišljanja i prisjećanja:
… “Maurović se davnih 1920-ih godina pojavljuje kao izuzetan ilustrator naslovnih stranica udžbenika i dječjih knjiga u izdanju izdavačkih kuća ‘Kugli’, ‘Sv. Jeronim’, ‘Matica hrvatska’, ali i sa mnoštvom crteža u novinama ‘Novosti’, ‘Jutarnji list’, ‘Kulisa’, ‘Svijet’, ‘Oko’…
Iako talentirani slikar, ‘udaljen’ je iz Likovne akademije zbog – u ono vrijeme neshvatljive – ilustratorske aktivnosti, koja nije ‘dolikovala’, polaznicima Akademije. No, Maurović je u slobodnom crtezu našao sebe i svoj talenat, koji su brojne tiskare onog vremena zapazile kao vrijednost njegovih ‘zlatnih ruku’. Maurović stvara nešto što je svijet u ono vrijeme mogao rijetko vidjeti na novinskim i časopisnim stranicama – sa njegovom vještinom crtanja stripova, koji se tada pomalo pojavljuju u nas ‘prenošeni’ iz ‘bijelog’ svijeta…
… Njegovu likovnu nadarenost zapaža slikar Ive Vojnović, koji mu uz svoju preporuku i novčanu pomoć dubrovačke općine omogućuje upis na zagrebačku Likovnu akademiju 1922. godine. Njegovu crtačku nadarenost primjećuju mnogi profesori – neki čak vjerujući da je prije Zagreba bio na nekoj drugoj europskoj likovnoj izobrazbi. No, bistri slobodoumni mladić ne može podnositi ustaljeni ‘red’ i ‘šablone’ likovnog akademskog rada i usavršavanja, pa i zbog premale pripomoći napušta redovan studij, ilustrirajući brojne stranice udžbenika, ali i druge knjige, časopise, plakate, čestitke, izrađuje karikature i grafički dizajn brojnih reklamnih poruka… Na svima njima bio je njegov karakterističan potpis, ali i bez njega prepoznavala se Maurovićeva ‘ruka’…
… Moj prvi ‘susret’ s Maurovićem bio je čitajuci dječje i ostale knjige iz knjižnice moga oca… Tek kao gimnazijalac upoznajem se s njegovim stripom u listu ‘Horizont’, a nešto kasnije i u ‘Plavom vjesniku‘ – gdje sam prvi puta vidio i Maurovića, autora tada omiljenih stnpova. No tek sam kod planinara i novinara prvi puta razgovarao sa tim čovjekom…
… Maurovićev prvi strip, ‘Vjerenica mača‘, počeo je izlaziti 30-ih godina u ‘Novostima‘, a u to doba seže i njegovo poznanstvo sa Vladimirom Horvatom, novinarom i planinarom, koji je također bio crtač, a kasnije je postao i moj blizak prijatelj. Preko njega sam se kasnije povremeno družio i sa samim Maurovićem…
… Inače, Horvata i Maurovića je ‘povezivalo’ i zajedničko zanimanje za ‘zdravi život’ – čeličenje u hladnoj i toploj vodi, hodanje bosih nogu po rosi i ostale ‘aktivnosti’ po metodi Kneipa. Bili su ‘zagovornici’ vegetarijanstva i antialkoholičari – vidio sam Horvat dosljedniji, a Maurović prema financijskoj ‘situaciji’ i društvu u kojem se kretao.
Tek sam kasnije kao odrasliji shvatio da niti jedan nije imao ‘potrebu’ vezivanja u građanske ‘uljudbene veze’, zvane brak sa nekom ženom, iako su taj spol ‘prihvaćali kao ponuđeno’, poštovali i cijenili na svoj specifičan način.
Maurović je živio u ‘rasponu’ između povremene prave raskalašenosti – u jelu, piću i životnim ‘užicima’ do strogog asketizma, dok je pod svoje stare dane to sve posprdno komentirao i ‘štitio’ slobodu samaca na svoj buntovnički način. No uz sve to imao je da osjećaj da nikada ne kasni sa crtačkim obavezama i da ih s lakoćom genijalne jednostavnosti točno izvršava…
… Zahvaljujući Mauroviću je tzv. ‘deveta umjetnost’ i u nas postala priznata pojava koja naš crtež stavlja uz bok najpoznatijih europskih i svjetskih crtačkih ostvarenja, a njegovo ime upisano je u sve svjetske enciklopedije koje obrađuju taj žanr ljudske aktivnosti…
… Kada bi sve Maurovićeve objavljene stripove stavili na kup, bila bi to pozamašna količina, a pod kraj 2. svjetskoga rata oni su se izdavali i do 150 tisuća primjeraka! Zar i taj podataka ne govori dovoljno kakvo značenje ima Maurović u našoj likovnoj kulturi iz vremena kada nije bilo svih medijskih i komunikacijskih mogućnosti današnjice – kada su postojale samo novine i knjige za stjecanje opće kulture najširih slojeva našeg pučanstva. Sadržaj i vrijednost nacrtanog također odaje natprosječno svestrano g i nadarenog čovjekja, koji je, kažu, likom Starog Mačka nacrtao svoj starački izgled…
… Likovi u ‘Grobu u prašumi’ odišu prvenstveno poštovanjem prema djelu glavnih junaka, a svi ostali prizori dočaravaju iskrenost i prevrtljivost domorodaca i ispunjavaju svaku stranicu interesantnošću akcije prisiljavajući čitatelja da s nestrpljenjem dočeka slijedeći nastavak toga stripa…”
Srećko Božičević je našao sličnost Maurovića s braćom Seljan, Mirkom i Stjepanom, kao “pustolovima po duhu i izuzetno ustrajnim osobama”; a za glavnu poruku samog stripa nalazi: ljubav prema bratu!
“Karlovački tjednik” je pak za “Grob u prašumi” ustvrdio da predstavlja “jedinstveni slikovni prikaz Seljanovog života i rada!”.