I Bordo je pridonio da Zagreb i Hrvatska svojevremeno budu relevantne i referentne “strip-točke” u međunarodnim razmjerima

Nisu prošla ni dva tjedna otkako je u bolja prisjećanja otišao Julio Radilović (26. siječnja), a ista sudbina je 8. veljače 2022. zadesila i njegovog takorekuć “generacijskog” kolegu, posljednjeg velemajstora “druge generacije” naših stripaša Borivoja Dovnikovića.

I iza Borde (nadimka i potpisa po kojem je Dovniković zapravo i ušao u kolektivnu svijest svih ljubitelja animacije, karikature, stripa…) je naslijeđe jednog od najvažnijih strip-opusa na ovim prostorima, crtača, a kasnije i kompletnog autora, koji je svojim ostvarenjima bitno pridonio da Zagreb i Hrvatska svojevremeno u prvim desetljećima druge polovice XX stoljeća predstavljaju referentne i relevantne “strip-točke” u međunarodnim razmjerima.

Prisjetimo se stoga njegove strip-karijere, čiji su korijeni u Bordinoj strasti (rođen je 1930. u Osijeku) u djetinjstvu za crtanjem i za samim stripom. Još u najranijim godinama kao školarac bio je opčinjen stripovima koje su crtali Walt Disney, Harold Foster, Alex Raymond i drugi prvaci klasičnog američkog stripa iz toga razdoblja, ali i onima koji su nastajali od strane domaćih crtača: Andrije Maurovića, Kostantina Kuznjecova, pa i lokalnih (osječkih) crtača, poput Sebastijana Lechnera.

Svoje prve stripove nudio je redakcijama za objavljivanje još kao jedanaestogodišnjak, da bi kao petnaestogodišnjak debitirao na stranicama osječkih listova “Magnet” i “Glas Slavonije” – na njegovim je stranicama kao “profesionalac” (za honorar) objavljivao strip “Udarnik Ratko“, po kraćem romanu Josipa BarkovićaNa zagrebačkoj fronti” .

Međutim, “preko noći” – nakon svega četiri izašla nastavka – je daljnje izlaženje “Udarnika Ratka” obustavljeno, a sukladno s tadašnjim ideološkim (komunističkim) stavom da je strip “kapitalistička tvorevina” i da “kvari djecu”.

O svemu tome će Borivoj Dovniković 70-ih napisati duboko i emotivno prisjećanje u beogradskom specijaliziranom strip-časopisu “Pegaz” urednika Žike Bogdanovića.

Početkom 50-ih godina, nakon političkog razlaza Tita i tadašnje države sa Sovjetskim Savezom i Staljinom, liberalizacijom i postepenim uvađanjem tržišnih zakona u novinarstvo i u društvo, Bordo će se, paralelno s pionirskim radom na animiranom filmu (“Veliki miting“, u njemu je bio jedan od najvažnijih suradnika Walteru i Norbertu Neugebaueru) i poslom karikaturiste u tjedniku “Kerempuh” (urednika Fadila Hadžića), među prvim autorima uključiti i u revitalizaciju i obnovu strip-produkcije.

Inicijalni strip bio je “Izgubljeni svijet“, a kao zanimljivost možemo spomenuti da je taj punokrvni, realistički strip (adaptacija romana Conana Doylea, po scenariju Marcela Čuklija) uskoro objavljen i u zasebnoj strip-svesci, jednoj od prvih u socijalističkoj Jugoslaviji, ali i na širim geografskim prostorima.

Slijedili su i brojni drugi realistički (“Mali prijatelj“, “Zlato rijeke Kangaroo“, “Emil i detektivi“, “Tragom izgubljenog krda“…) i karikaturalni stripovi (“Velika utakmica“, “Tri dabra“), iz kojih je bilo vidljivo da je na scenu – neovisno od svoje mladosti i mogućeg nedostatka iskustva – stupio crtač koji suvereno vlada vizualnim pripovjedanjem, s razvijenim (vlastitim) crtačkim rukopisom i čija ostvarenja imaju izrazitu komunikacijsku crtu.

Tada najvažniji Dovnikovićev strip je bila “Velika utakmica” (nastala prema crtiću “Goool“), scenariste Nobike Neugebauera, a čije je vrijednosti elaborirao kritičar Ranko Munitić.

Nakon tog razdoblja (i suradnje s “Pionirom“, “Horizontovim zabavnikom“, “Petkom“, “Miki stripom“…), Bordo će se, s “većim” ili “slabijim” intenzitetom, stripom baviti i narednih sedam desetljeća. Takoreći “do kraja”, čime je on postao jedan od najdugovječnijih, a možda i najdugovječniji, crtač stripa na svijetu. Crtao je stripove u razdoblju od čak 76 godina!

Naime, od 1994. do proljeća 2021. u mjesečnom je ritmu scenaristički osmišljavao i crtao strip “Čipko i djed Filip” za riječki (manjinski) dječji list “Bijela pčela“. Sam autor će za njega reći da predstavlja “suvremenu bajku o prijateljstvu, dobroti i ljubavi”, a da je “Čipko dobio ime po kompjuterskim čipovima, simbolu novog doba”.

A u razdoblju od “Izgubljenog svijeta” do “Čipka“, Borivoj Dovniković će realizirati strip-opus vrijedan svake pažnje, različitih žanrova i tema (čak i jedan SF strip “Dječaci s Ionskih brodova“), opus koji je neizostavan doprinos baštini te velike epohe hrvatskog klasičnog stripa i koji po svojim kvalitetama ne zaostaje za vrhunskim produkcijama francusko-belgijskog, talijanskog ili – primjerice – britanskog stripa toga vremena.

Nama se najvažnijim (i najpopularnijim) čine trilogija na temu nogometa (“Novi centarfor“, “Čudesni tim“, “U zemlji lijepog nogometa“), po scenarijima beogradskog sportskog novinara Ljubiše Vukadinovića; te serija u boji o doživljajima antropomorfiziranog medvjedića i njegove Sla(n)viceMendo Mendović” (scenarist Mladen Bjažić), prema televizijskim junacima.

Ova dva stripa su izlazila u “Plavom vjesniku” i razlozi su zbog kojih je taj tjednik tada dostizao svoju rekordnu nakladu, veću od 100, pa i 130 tisuća primjeraka.

Naravno, neizostavni su u vrednovanju i drugi Dovnikovićevi stripovi sa suvremenom tematikom i sa “junacima iz susjedstva”, poput “Junaka auto-strade” (scenarist – Rudi Aljinović).

Sam Borivoj Dovniković je svojim najuspjelijim stripom smatrao pak “Susrete treće vrste“, koji je od 1983. do 1985. godine objavljivao u nastavcima u časopisu za kulturu “Oko“, u kojem je, po svom scenariju, satirički (i angažirano) tretirao probleme i situacije u tadašnjem društvu, pa i državi.

Dozvolite nam još jedan “štiklec” – kada se je 1991. preselio u Austriju upravo je sa stripovima (i karikaturama), “Dingi & Piki” – koji je bio namijenjen djeci, a “Frau Blau und ihr Tier” – okrenut zrelijim čitateljima, Bordo “osiguravao” egzistenciju supruzi Vesni i sebi.

O Dovnikovićevom radu na stripu pisali su i Ervin Rustemagić, Željko Gašić, Branka Hlevnjak, Tomislav Čegir, Zdravko Zupan, Vjekoslav Đaniš, Irena Jukić – Pranjić, Zoran Stefanović, pa Aljinović, Krulčić

Na sreću, danas je najveći dio strip-stvaralaštva Borde Dovnikovića dostupan u strip-knjigama i albumima (njihovi nakladnici su “Vedis“, “Art 9“, “Strip-forum” i “Stripos“).

Prva među knjigama je bila mini-monografija “Mendo Mendović i drugi stripovi” iz 2010., a koja je dobila i svoje bibliografsko (malo prošireno) “izdanje” (u pedeset primjeraka).

Imali smo zadovoljstvo da pripremimo i uredimo tu knjigu, kao i niz drugih albuma i knjiga stripa (svaka od njih nam se čini “zanimljiva” na svoj način, ali evo spomenimo da smo album “Izgubljeni svijet” izdali s ovitkom – koliko je nama poznato to je prva knjiga s domaćim stripom u Hrvatskoj i u Jugoslaviji koja je izišla s ovitkom, ili da smo uspjeli u koloru izdati albume “Čipko i djed Filip“, “Velika utakmica” i “Mendo Mendović“).

Slična je stvar i s priređivanjem njegovih retrospektivnih izložbi stripa – organizirali smo ih Zagrebu, Osijeku, Varni i Beogradu. Ova u Beogradu je i opsegom najveća – na 11. Međunarodnom festivalu stripa u SKC-u.

Puno godina i desetljeća prije toga Bordo je imao samostalnu izložbu stripa 1978. u Lucci (Italija) – tada vodećem europskom i svjetskom strip festivalu; izlagao je i na nizu drugih izložbi, uključujući “Strip u Hrvatskoj 1867. – 1985.” u Muzejskom prostoru u Zagrebu i “Jugoslavenski strip 1866. – 1986.” u Parizu (najsveobuhvatnije predstavljanje stripa tadašnje države u svijetu).

Što se tiče međunarodne recepcije Borivoja Dovnikovića spomenimo da je predstavljen i u oba izdanja “Svjetske enciklopedije stripa” (1976. i 1999.) Maurice Horna.

Prvu nagradu “kod kuće” za strip dobio je tek 2011. – nagradu “Andrija Maurović” za životno djelo na području hrvatskog stripa koju dodjeljuje udruga “Art 9“.

Dovnikovićevim strip-stvaralaštvom bavi se dokumentarni film redatelja Bernardina ModrićaBordo – vječna stripovska mladost” (scenarist i producent Veljko Krulčić, produkcija “Vedis“), koji je prikazan na više filmskih i strip-festivala (uključujući i “Mafest“), nekoliko puta i na HRT-u, pa je postao dostupan najširoj publici.

S Borivojem Dovnikovićem – Bordom oprostiti ćemo se na zagrebačkom Krematoriju, u srijedu 16. veljače.