Iz naftalina: Radilović, Beker, Sinovčić i Ivezić o svojoj suradnji s Nenadom Brixyjem, legendarnim urednikom “Plavog vjesnika”

Nenad Brixy

Pretražujući nedavno svoju dokumentaciju iz 80-ih, među ostalim papirnatim materijalima pomalo nenadano “pojavile” su se i dvije stranice s zaglavljem “Romani i stripovi” – papiri A4 formata na koje sam ja, kao i svaki drugi koji je surađivao s kućom Vjesnik, tipkao svoje tekstove namijenjene za objavljivanje u nekom od njihovih izdanja.

Naslov teksta je glasio “Rekli su o Brixyju”… i istog trenutka vratio sam se 37 godina unatrag, u vrijeme kada sam surađivao s “Našim stripom” – za koji je bio namijenjen tekst – i kada je taj strip mjesečnik preko noći ukinut!

Kronologija je slijedeća: tog petka, 17. kolovoza te 1984. u Zagrebu se bio “užario asfalt”, odnosno u zraku je bila nesnosna vrućina, koja se nažalost pokazala “fatalnom” za šezdesetgodišnjeg Brixyja, ionako krhkog zdravlja.

Nenad Brixy – jedno od onih nezaobilaznih imena u mnogočemu što se odnosi na novinarstvo i na popularnu kulturu u poslijeratnom razdoblju, uključujući i strip – otišao je u bolja prisjećanja! Nije nepoznato da je Brixy i ranije imao srčanih problema, uostalom zbog njih se i desetak godina ranije morao “umiroviti”, ali tada njegovo srce nažalost nije izdržalo.

Osamnaesti broj “Našeg stripa” (za rujan) je bio prelomljen i pripremljen za tisak, uostalom to je bilo vrijeme godišnjih odmora, ali je Pavle Lugarić, urednik “Našeg stripa” uspio u dogovoru s Berislavom Grabušnikom, koji je bio grafički urednik, “izbaciti” jedan od pripremljenih i prelomljenih tekstova, te napisati preko noći kraći “in memoriam Nenadu Brixyju”.

U devetnaestom broju “Naš strip” je planirao objavljivanje malo opširnijeg “temata o Brixyju”, za kojeg sam ja “anketirao” četiri njegova prijatelja iz strip-branše.

Stjecajem okolnosti, u tom broju “Našeg stripa” nije bilo “prostora” za taj “temat”. Prednost su dobile – što se tekstualnog dijela revije tiče – reportaža sa Salona jugoslavenskog stripa iz Vinkovaca, portreti Željka Paheka i Huga Pratta, kao i odgovori mladim crtačima stripa – rubrika koju je vodio Bojan Đukić iz Beograda, potpisujući se pseudonimom Crnimir Belinski.

Dogovoreno je da se “temat o Brixyju” objavi u slijedećem, 20-om broju koji se na kioscima trebao pojaviti u studenom 1984., a u kojem je trebalo obilježiti i tridesetugodišnjicu početka izlaženja “Plavog vjesnika” – tim povodom ja sam napravio intervju s Mladenom Bjažićem, prvim urednikom “Plavca“.

Dvadeseti broj “Našeg stripa” nije izišao, neobjavljeno je ostalo više mojih tekstova (usput rečeno, honorari su mi – isplaćeni), među njima i spomenuta “anketa” u koju sam uključio Julesa Radilovića, Žarka Bekera, Miru Sinovčića i Vjekoslava Ivezića – vezano za njihove impresije, suradnju i značenje, odnosno samu ostavštinu Nenada Brixyja.

Prije nego što vas s zadovoljstvom prepustim “anketi” (sada se ista prvi put javno objavljuje), samo da se ukratko prisjetim kako sam tog proljeća i ljeta imao to “zadovoljstvo” da se upoznam i da višekratno posjetim Nenada Brixyja u njegovu stanu u Petrinjskoj ulici br. 47. Neposredan povod je bila moja zamolba Brixyju da napiše za monografiju koju sam pripremao “Hrvatski poslijeratni strip” svoja sjećanja na godine kada je uređivao “Plavi vjesnik” i kada je bio urednik i drugih strip-izdanja kuće “Vjesnik” koja su objavljivala radove autora koji će biti zastupljeni u tom projektu “Istarske naklade“. Pristao je, čak je napisao duži tekst nego što je planirao, a unaprijed se radovao objavljivanju takve jedne monografije.

Na poticaj Alda Klimana, urednika “Istarske naklade”, zamolio sam Brixyja da bude i recenzent “Hrvatskog poslijeratnog stripa”, na što je isto pristao. Te recenzije su tada bile nužne u izdavaštvu!

Nažalost, nije mu se ispunila želja da u svojim rukama i drži monografiju sa stripovima i autorima u kojima ima i njegovog uredničkog pečata.

JULES RADILOVIĆ: Kao urednik “Plavog vjesnika”, Brixy je mnogo dobra učinio za napredak domaćeg stripa, Okupio je pod plavu zastavu najbolje tadašnje majstore olovke i tuša i potaknuo produkciju jugoslavenskog stripa do tada neslućenih mogućnosti i dometa.

Imao je mudrosti i da dalekovidno planira budućnosti, pa je “Plavac” raspisao i prvi natječaj za crtače početnike. Takvi natječaji po mom mišljenju, trebalo bi da se tradicionalno održavaju svake godine, a nama afirmiranim crtačima palo bi u dužnost da pojedine talentirane početnike sukcesivnim kratkim seansama upućujemo na pravi put.

Takve i slične zamisli zbog kojekakvih objektivnih razloga nisu doživjele svoje potpuno ostvarenje, ali bogat odjek tih dogadjaja čujemo još i danas, kad se, eto, javlja velik broj talentiranih i sposobnih mladih crtača koji su zavoljeli strip i odgajali se uprav na tradiciji kvalitetnih ostvarenja našeg već legendarnog “Plavog vjesnika”.

ŽARKO BEKER: Teško je govoriti o čovjeku koji mi je bio suradnik, urednik i, što smatram posebnom vrijednošću, dugogodišnjji prijatelj, a da ne upadnem u stereotipno nizanje lakiranih fraza. Bio je marljiv i dozlaboga pedantan. Pridržavanjem rokova tjerao je u očaj suradnike, a mene i Kiću Aljinovića prizemljivao plaćanjem penala i tiradama u stilu predavanja za zločeste šofere. Uredjivačku politiku nije prepuštao stihiji i trenutnoj inspiraciji autora.

U svom poslu bio je potpun profesionalac, s izvrsnim osjećajem za geg, specifičnim humorom i odlučnim razdvajanjem posla i prijateljstva. Prevodeći mnoge stripove humorističkog sadržaja, nije se zadržavao na nizanju riječi odgovarajućih originalu, nego je u naš strip uveo novu kvalitetu – prilagodjavanje teksta i situacija mentalitetu ljudi ovog podneblja. Tako su nastali Koko Bilovi, Tom Njuškalo, Alan Fordovi s primjesama Zagoraca, Ličana, Dalmatinaca, kajkavaca i purgera.

U “Plavom vjesniku” okupio je sve tada značajne stvaraoce stripova i dao im šansu da uzdignu domaći strip do ravnopravne konkurencije inozemnom. Potpuno se posvetio poslu i tjerao suradnike na isti takav odnos. A u pola dva prestajao je biti urednik Brixy i postajao je Nenad – prijatelj, drug, partner. Jer u pola dva postajali smo klapa uz mali konjak, čašu crnjaka i ribe kod Mimice.

MIRO SINOVČIĆ: Prvi put kad za jedan posao nisam želio razgovarati o visini honorara dogodilo se onda kad sam dobio narudžbu za ilustraciju krimića “Tajna crvenog salona” autora Nenada Brixyja – istog onog čovjeka koji je bio urednik “Plavog vjesnika”, lista kojem sam sa strahom nosio svoje početničke radove. Uradio sam ilustraciju najbolje što sam mogao, kao mali dug čovjeku koji je od mene naručio prvi profesionalni rad još davne 1964. godine.

VJEKOSLAV IVEZIĆ: Brixy je čovjek kojeg sam osobito cijenio. Kad je riječ o poslu, bio je nevjerojatno savjestan. Naša suradnja na realizaciji stripa “Timothy Tatcher” za mene je bila vrlo ugodna. Mislim da izmedju nas nije bilo nikakva nerazumijevanja, već smo se u svemu znali složiti. Nekoliko puta mi je naglasio da ne želi nametati svoje vidjenje Tatchera, a dogovorili smo se da ga nećemo smjestiti u nikakvo odredjeno vrijeme da se u stripu ne prepoznaju ni šezdesete ni osamdesete godine. Epizode “Timothyja Tatchera” su opsežne, imaju po 120 malih tabli, a ritam rokova predaje nije dopuštao previše dotjerivanja. Nenad Brixy je i za to imao mnogo razumijevanja.

Male dodatne napomene:

Tajna crvenog salona” je krimić objavljen u ediciji “Trag” kuće “Vjesnik” 1983. godine.

Ideja je bila da sve epizode “Timothy Tatchera” dobiju svoju strip-verziju. Scenarist je bio sam Brixy. Objavljene su dvije epizode (301 i 305 broj “Super strip biblioteke“), nacrtana je i treća, ali nije nikad ugledala svjetlo dana. Navodno je razlog bio u nezadovoljstvu prodajnim rezultatima prve epizode “Mrtvacima ulaz zabranjen“.