Izložba “Stari Mačak i sinovi”, organizirana na XX Salonu mladih, bila je još jedna karika u “odrastanju” stripa i njegovom sveobuhvatnom javnom prihvaćanju u Zagrebu, Hrvatskoj i Jugoslaviji 80-ih godina

Za Salon mladih – njezin današnji organizator HDLU (Hrvatsko društvo likovnih umjetnika) na službenom siteu – s neskrivenim ponosom navodi kako se radi o “najvećoj i najrespektabilnijoj nacionalnoj izložbenoj manifestaciji vizualnih umjetnika do 35 godina u Hrvatskoj”.

Nadalje, kako je Salon “u nešto više od 50 godina svoga postojanja, predstavio više od 3.500 umjetnika i u svakom svom izdanju generirao nova imena na hrvatskoj umjetničkoj sceni, te povezivao hrvatsku i međunarodnu kulturnu scenu. Osim prezentacije najnovijih umjetničkih trendova, Salon od svojih početaka dodjeljuje i nagrade najuspjelijim ostvarenjima, adekvatno vrednujući umjetnički rad i naglašavajući široj javnosti koja su to nova imena na sceni čiji bismo rad trebali pratiti i u budućnosti.”
I na tom i takvom Salonu mladih, na njezinom jubilarnom dvadesetom izdanju, 1988. godine (10 – 26 listopada) imao sam – izložbu stripa!

Prihvaćanje moje ideje da i na Salonu mladih strip dobije svoj odgovarajući prostor, ali ne da bude “usputno izložen”, nego da bude zastupljen samostalnom, “originalnom” izložbom, koja će biti “drugačija” od ostalih strip-izložbi kojih je u drugoj polovici 80-ih godina bilo ponešto, kako u Hrvatskoj, tako i u Jugoslaviji, išlo je – koliko me sjećanje služi – vrlo brzo i s današnjeg gledišta – jednostavno.

Prijedlog sam isprva iznio Hrvoju Božićeviću, mom dobrom generacijskom znalcu (preminulom 2009. godine), akademskom slikaru (diploma ALU), koji je na Salonu mladih bio angažiran kao “tajnik” – u prijevodu prvi i najvažniji operativac manifestacije.
Ideja je bila da na grupnoj, tematskoj izložbi predstavim crtače koji su sa jednom ili s dvije noge sa svojim stripovima već bili zakoračili na stranice listova i revija na Starom kontinentu, ali i one za koje pretpostavljam da će im to uspjeti u najskorije vrijeme. Jednom riječju – iznimno talentirane crtače.

Naravno, u duhu vremena i države izložba se nije smjela “ograničiti” samo na autore iz Hrvatske, nego je trebala uključiti i crtače iz drugih republika – na sreću, kvalitetnih je bilo toliko, da se selekcija crtača sama po sebi nametnula.

Najveće “ograničenje” na izložbi je bila premisa samog Salona mladih – umjetnici do 35 godine starosti, tako da je npr. odmah iz kombinacije za izlaganje otpao Branislav Kerac iz Novog Sada, koji je bio 1952. godište, odnosno bio je u 36 godini života, tada iznimno popularan crtač kojemu su stripovi objavljivani u inozemstvu. Ali i npr. Joško Marušić koji je bio 1950. godište.

Spomenuti Hrvoje Božičević je volio strip, pratio ga je i poznavao. Uostalom, autor je danas gotovo zaboravljene, ali tada (1988.) važne izložbe “Tko ste vi, gospodine Umpah Pah” o odnosu slikarstva i stripa, koja je nakon premijernog izlaganja u Grožnjanu, imala svoje “reprize” – prema dostupnim podacima – u Ljubljani, Grazu, Beogradu.

Hrvoje je s mojom idejom došao pred Organizacijski odbor Salona mladih (kojeg su činili Krešimir Rogina – predsjednik, te članovi Lovro Artuković, Krunoslav Kamenov, Tomislav Mrcić, Darko Sever, Manuela Vladić i Feđa Vukić), koji ju je i – prihvatio.

Dogovor je bio da ne “pretjerujem” u broju izlagača, nego da se “ograničim” na brojku od petnaest-šesnaest crtača. Njima sam pridodao i jednu damu (23-godišnju Magdu Dulčić), tako da je konačna brojka iznosila – sedamnaest zastupljenih umjetnika i umjetnica.

I da preskočim agencijske, licencne stripove (poput “Tarzana”, “Tom i Jerrya”, “Velikog Bleka”) na kojima su radili “domaći” autori.

Kao nepopravljivi fan Andrije Maurovića (i tradicije klasičnog stripa na ovim prostorima, koja je svojedobno činila neke od najljepših stranica umjetnosti stripa na Starom kontinentu), odlučio sam klasika “povezati” sa suvremenim tendencijama i stremljenjima u domaćem stripu. Otuda i pomalo “zagonetan”, zapravo “dvosmislen” naziv izložbe “Stari Mačak i sinovi”, uz podnaslov – proboj jugoslavenskog stripa u Europi.

Likovni umjetnici, odnosno crtači koje sam u svojstvu “nastavljača” te 1988. godine simbolički povezao s Maurovićem I njegovim naslijeđem – iz razloga što su bili među najvitalnijim i najznačajnijim imenima produkcije jugoslavenskog stripa – su bili (abecednim redom i navođenjem imena grada u kojemu su živjeli i djelovali):

  • Midhat Ajanović (Sarajevo)
  • Stanko Bešlić (Zagreb)
  • Alem Ćurin (Split)
  • Goran Delić (Zagreb)
  • Diarea – Tomaž Lavrič (Ljubljana)
  • Magda Dulčić (Zagreb)
  • Zoran Janjetov (Novi Sad)
  • Igor Kordej (Zagreb)
  • Dragan Lazarević (Beograd)
  • Dubravko Mataković (Vinkovci)
  • Željko Pahek (Beograd)
  • Boro Pavlović (Split)
  • Branislav Perković (Sarajevo)
  • Darko Perović (Beograd)
  • Zoran Smiljanić (Maribor)
  • Milan Trenc (Zagreb)
  • Daniel Žeželj (Zagreb)

Bili su predviđeni i Krešimir Zimonić i Rajko Milošević – Gera, ali su oboje uz ispriku odbili sudjelovati na izložbi. Gera s usmenim objašnjenjem da ga “stalno i svugdje zovu da izlaže”, pa da mu nedostaje vremena za njegov osnovni posao – crtanje novih stripova. Što je, pak, kao razlog naveo Zimonić – zaboravio sam.

Tomaž Lavrić je “inzistirao” da u katalogu i u atribuciji na samoj izložbi bude predstavljen po nazivu svog stripa!?

Na izložbi smo imali i table stripova s upisanim tekstom na engleskom, francuskom ili nekom trećem stranom jeziku.

Osim moje, na Salonu mladih te 1988. godine bile se izložene još dvije autorske koncepcije. “Geometrija – izlaz ili izrazKrešimira Purgara i “Kontinuitet avangarde mode u Zagrebu” zajednički kustoski projekt Sanje Muzaferije i Gorana Brzovića.

U katalogu XX Salona mladih kraćim tekstom pokušao sam “objasniti” svoju autorsku (kustosko) koncepciju:

“…U posljednjih nekoliko godina, na našoj strip sceni se pojavio veći broj mladih i kvalitetnih autora, koji, istaknimo odmah, predstavljaju i više nego solidan temelj budućnosti jugoslavenskog stripa.

Zbog najveće krize izdavaštva na području stripa uopće u našoj zemlji, a zbog čega je prostor za objavljivanje domaćih ostvarenja strahovito sužen, sadašnj su autori u daleko težem položaju nego njihovi prethodnici ranije. Ali i uprkos tim otežanim uvjetima, jugoslavenski strip postoji, probio je nacionalne barijere, pa i sa podosta uspjeha sudjeluje u međunarodnoj “utrci” za stranice listova i magazina.

Aduta za to zaista i ima, što pokazuje i ova izložba.

Ako bismo trebali izdvojiti neke od zajedničkih i dominantnih karakteristika zastupljenih autora, onda spomenimo, uz nespornu crtačku vrijednost, medijsku osviještenost, povezivanje tradicije stripa s aktualnim stremljenjima u drugim umjetnostima i pravcima, a tematikom, načinom pričanja, poetičnošću, pa i višeslojnošću pokušavaju biti što bliže aktualnom trenutku evropskog i svjetskog stripa, ali i aktualnom društveno-političkom trenutku sredine u kojoj žive i djeluju…”

Spomenimo, da je katalog bio dvojezičan (na hrvatskom i engleskom jeziku).

Plakat izložbe, s likom Starog Mačka, zapravo kadrom iz stripa “Gospodar zlatnih bregova”, je oblikovala Sanja Bachrach Krištofić.

Osobno nisam baš bio “oduševljen” plakatom, em je sličan ili identičan motiv više puta bio ranije korišten za strip-izložbe; em me je smetao tekst ispod strip-sličice, ali naravno da sam ispoštovao Sanjino rješenje.

U Kulturno-informativnom centru (KIC-u) svakodnevno su za trajanja Salona u popodnevnim satima organizirane tribine objedinjene pod naslovom “Umjetnost bez traga”: najprije bi bio prikazan dokumentarac o nekom od umjetnika, slikarima i kiparima, a zatim bi uslijedila i tribina.

Prva od tribina, odmah sutradan (11. listopada) nakon što je Salon otvorio svoja vrata, bila je upravo “Stari mačak i sinovi”, kojoj su prisustvovali neki od predstavljenih crtača na izložbi.

Sjećam se da se bila razvila diskusija, pa i polemička nota – nekima je zasmetalo to što sam u izložbu uključio Stanka Bešlića, jer da se radi o autoru “dvojbenih” kvaliteta. Moje objašnjenje je bilo precizno – Bešlić je mlađi od 35 godina i stripovi mu se objavljuju u inozemstvu. To što se radilo o stripovima erotsko-komičnog karaktera, neki su ih proglašavali i “pornografskim”, nije bila prepreka za uključivanje u moju autorsku koncepciju.

Izložba nije prošla nezapaženo. Bila je posjećena, a mislim da nije bilo medijske objave o Salonu u kojoj nije barem spomenuta.

Da rezimiram, “Stari mačak i sinovi – proboj jugoslavenskog stripa u Europu” bila je još jedna od (simboličnih) karika u “odrastanju”, odnosno apsolutnom (akademskom, kulturnom i svakom trećem) prihvaćanju stripa kao medija i kao umjetničkog izražavanja u Zagrebu, Hrvatskoj i tadašnjoj Jugoslaviji.

Dvije godine kasnije (1990), ponovno sam pozvan da za 22. po redu Salon mladih osmislim autorsku koncepciju po vlastitom izboru – odlučio sam se za predstavljanje četiri mlada domaća autora: Edvina Biukovića, Igora Vilagoša, Gorana Parlova i Daniela Žeželja, koji su trebali reprezentirati ono što sam nazvao “Povratak pripovjedačkom stripu ili pojava četvrte generacije”, no to je sasvim nova priča.