Kako se kretala tiraža “Plavog vjesnika” tijekom njegova 20-godišnjeg izlaženja i da li stoji tvrdnja da je PERO ZLATAR “ukopao” tjednik kojim je posvetio neke od najkreativnijih godina svog života?!

Nedjeljko Dragić

Nedjeljko Dragić

U Narodnoj biblioteci Srbije u Beogradu 28. veljače 2024. otvorena je izložba “85. godina Politikinog zabavnika“.

Smatrao sam da izložba o jedinstvenom jubileju o dugotrajnosti i kontinuitetu jednog strip-izdanja, ne samo u srpskim okvirima, nego i u okvirima ondašnje države i svih njezinih nasljednica, pa i na širim geografskim prostorima, predstavlja i moralan i profesionalni podsticaj, u neku ruku i “obavezu” da na svom fb profilu napišem objavu, dvije vezanu za “Politikin zabavnik”.

Jedna od tih objava (s datumom od 2. ožujka 2024.) se bavila činjenicom da je “Politikin zabavnik” u razdoblju od puna dva desetljeća (od 1972. do 1991.) definitivno bio najtiražniji strip list u Jugoslaviji.

Pritom sam se koristio podacima koji su objavljivani od strane Poslovne zajednice izdavača novina Jugoslavije, podaci koji su se objavljivali godinu za godinom.

Posebno sam kao “rekordnu” godinu istaknuo 1979. kada se “Politikin zabavnik” (i ćirilično i latinično izdanje) tiskao u prosječnoj, u svakom slučaju, fascinantnoj brojci od 335.893 primjeraka.

Slovenačko izdanje “Politikinog zabavnika”, koje je izlazilo u Ljubljani, se pak te godine tiskalo u prosjeku u 51.237 primjeraka.

Dakle, ukupno nešto manje od 400 tisuća tjedno, odnosno dvijesto milijuna primjeraka tiskanih samo te godine.

Na moje iznenađenje, ova objava je izazvala popriličan odjek. Među ostalima, reagirali su Iztok Sitar, Ahmed Hrapović, Sandra Pocrnić Mlakar, Edo Šegvić, Dejan Kršić, Antun Mateš, Damir Radić, Sanja Pribić, Eduard Miličević, Tomislav Beštak, Vladimir Karakušević, Siniša Bosanac, Marin Mađarević, Andrea Štalcar Furac, Ljubomir Vujaklija, Miroslav Ozmec

Najveći broj tih reagiranja odnosio se na vlastite relacije potpisnika s “Politikinim zabavnikom”.

No, bilo je u tim reagiranjima i osporavanja podataka koje sam iznio, doziranja (“potrebno je malo opreza po pitanju tiraže bilo kojeg izdanja, nije bitno koliko se štampa primjeraka, nego koliko se proda”), ali i razmišljanja, pa i tvrdnji kako je “Politikin zabavnik rađen po talijanskom listu “Corriera dei Piccoli“, zatim da je “replika Zabavnika iz NDH 1943-1945“, da “nije bio strip, nego ilustrirani dječji magazin s nekoliko strip tabli u nastavcima, te da ga se ne može uspoređivati sa pravim strip izdanjima”…
Kolega Ahmed Hrapović iz Sarajeva se pozabavio i “političkom pozadinom” priče o “Politikinom zabavniku” i njegovoj tradiciji koja se eto “približava” punom jednom stoljeću (sto godina):

“Politikin, a to mu i samo ime govori je političko izdanje, nije se smio ugasiti ni pod koju cijenu i zato traje. Prije pojave “Kekeca” i “Plavca“, “Politikin zabavnik” je bio prvi u Jugi, ali pojavom “Kekeca” i “Plavca” pao je s prodajom. Svaki izdavač bi ga ugasio, ali Politika (izdavač) nije se dala, mada su trpili velike gubitke. Da bi opstao, morao se uništiti “Kekec” i uništen je, ali se “Plavac” nije dao sve do dolaska Pere Zlatara na mjesto urednika koji je “ukopao” Plavac za sva vremena. Nakon što su se ugasili “Kekec” i “Plavac”, “Politikin zabavnik” je “dahnuo”, nije bilo konkurencije, u međuvremenu je promijenio format, počeo se štampati u koloru.”

Nadalje, Hrapović je, naglašavajući da je najvažnija prodaja, napisao: “Sjećam se vremena legendarnog “Plavca” čiji je tiraž (izvor urednik) bio preko 300.000 primjeraka, da su jedan broj za područje Varaždina distribuirali avionom, bacali ga iz zraka, veoma atraktivno…”

Bez obzira na elokventnost koja izbija iz rečenica Ahmeda Hrapovića, radi “povijesne istine” moram podosta od toga što je napisao i što sam citirao – osporiti!
“Plavi vjesnik” je prestao s izlaženjem 1973. godine, ali “Kekec” je izlazio i dalje.

Kada se govori o dječjoj štampi u socijalističkoj Jugoslaviji, ne mogu se preskočiti ni sarajevske “Male novine” koje su bile tiražnije i od “Plavog vjesnika”, “Kekeca”, a podosta godina i od “Politikinog zabavnika”.

Što se tiče “Plavog vjesnika”, njime se bavim desetljećima. Potrudio sam o njemu pročitati sve dostupne tekstove i materijale, bio sam u prilici da informacije o “Plavom vjesniku” potražim od samih njegovih urednika (od Mladena Bjažića, Nenada Brixyja, Pere Zlatara, Uroša Šoškića), od niza stripaša koji su u njemu surađivali (Aljinovićem, Čuklijem, Furtingerom, Radilovićem, Bekerom, Dovnikovićem, Walterom Neugebauerom, Reisingerom) i drugima (poput Pere Kvesića, Kemala Mujičića), ali nikada, apsolutno nikada nitko od njih nije napisao, niti bi spominjao brojku od 300 tisuća naklade nekog broja “Plavca”.

Svi ti sugovornici su i-te-kako bili svjesni kvalitete lista i odličnog prijema među čitateljima, ali se nitko nije “razbacivao” ciframa vezanim za nakladu.

Recimo, u intervjuu Nenada Brixya za zagrebački mjesečnik “Naš strip” (1983. godine), kojeg je vodio Ciril Gale, na pitanje vezano za prodaju, odgovoreno je: “Tiraže ipak nisu bile toliko velike kao što se misli u javnosti. Edicija u 100.000 primjeraka je prava rijetkost. Najveća naklada “Plavca” bila je 144.000 primjeraka…” Isti je podatak Brixy apostrofirao u svom (nažalost, kako će se uskoro ispostaviti – testamentarnom) tekstu “Tko to tamo crta u Plavcu” za monografiju “Hrvatski poslijeratni stripVeljka Krulčića (Istarska naklada, Pula, 1984):

“…U čitavom razdoblju mog urednikovanja, najveći je tiražni uspjeh “Plavac” postigao stripom o Mendu Mendoviću i njegovoj Slavici… Mendo je u “Plavi vjesnik” došao s televizijskog ekrana… Bio je jedan od prvih idola našeg TV-gledališta, a zaslugom činjenice da je Bordo uspješno prenio njegovu simpatičnu njušku na stranice našeg lista, a da mu je Bjažić stavljao u usta njegov famozni “n” u skoro svaku riječ, nama je “nanklada skankala kao lunda”! Dotjerali smo i do, za ono vrijeme čudesnih 143 tisuće primjeraka tjedno, što je najviši domet “Plavca”…”

Nadalje, ne mogu se složiti s tvrdnjom Ahmeda Hrapovića, a isti ili sličan stav nažalost imaju i neki drugi povjesničari stripa na ovim prostorima, da je Pero Zlatar onaj urednik “Plavog vjesnika” koji ga je “upokojio”.

Činjenice su slijedeće: Pero Zlatar je preuzeo “Plavi vjesnik” od Nenada Brixyja u rujnu 1967. godine i uređivao ga je zaključno sa brojem koji je nosio datum 9. veljače 1971. Dakle, nešto manje od tri i po godine.

Nakon njega, četiri mjeseca je glodur lista bio Darko Bekić, da bi Zlatar iznova sjeo u stolicu glavnog i odgovornog urednika (u statusu v.d. – vršitelja dužnosti) “Plavca” slijedeća četiri mjeseca, dok ga nije počeo uređivati Uroš Šoškić i ostao na tom mjestu zaključno s 970-im, posljednjim brojem (30. travnja 1973.)

U spomenutoj 1967. – godini u kojoj je dvije trećine razdoblja urednik bio Brixy – “Plavi vjesnik” se tiskao u prosječnoj nakladi od 62.453 primjeraka. Prosječna prodaja po broju je iznosila 52.514 primjeraka. Remitenda – 15,92 posto.

U 1968. “Plavi vjesnik” se tiskao u prosječnoj nakladi od 68.325 primjeraka, deset posto više nego godinu ranije. Prodavao se u 57.443 primjeraka, s remitendom od 15,93 posto.

U preostale dvije kalendarske godine, kada je Pero Zlatar isto bio glavni i odgovorni urednik “Plavog vjesnika”, kada je stripova bilo manje nego dotad, naklada se povećala na 88.326, odnosno 87.645 primjeraka po broju, što je 30-ak posto više u odnosu na 1967. godinu. Prodavao se pak u 77.216, odnosno 76.980 primjeraka. Remitenda je bila tek nešto veća od 12 posto.

Godine 1971. “Plavi vjesnik” se tiskao u 79.750 primjeraka, a prodavao u 66.864 primjeraka (remitenda – 16,16 posto); godine 1972. u 66.159 primjeraka, prodaja 53.181 (remitenda – 19,62 posto); dok se u zadnja četiri mjeseca (u 1973.) tiskao u 46.031, a prodavao u 30.885 (remitenda – 32,90 posto).
Najkraće rečeno, u tiražnom smislu u razdoblju Pere Zlatara “Plavi vjesnik” je doživio svoj novi – uzlet!

Što se tiče sadržaja, u prvim godinama Zlatarovog uređivanja “Plavi vjesnik” je imao više stranica sa stripovima nego što ih je imao dotad. Ok, povećan je i opseg samog lista, smanjio se broj domaćih stripova, ali “ukopavanja” ili nečeg sličnog se tada nije baš moglo povezati s Perom Zlatarom.

Ilustracije radi, u ruke sam uzeo 696 broj “Plavca” koji ima datum 26. siječanj 1968. godine.

Na drugoj stranici je objavljen in memoriam Vladimiru Delaču, predivan i pretužan oproštaj s jednim od autora koji je skoro cijelo jedno desetljeće bio jedan od zaštitnih znakova lista, likovnog oca Svemirka, Vikija i Nikija, Marine i drugih stripova.

Od samih stripova na cijeloj stranici u “Plavom vjesniku” objavljeni su novi nastavci “Diverzanata” (Marcel ČukliJules Radilović), “Romeo Browna” (Jima Holdawaya, epizoda “Slikarica i model“), “Flash Gordona” (Mac Raboya, epizoda “Svemirska patrola“), “Tarzan” (Johna Celarda, epizoda “Misterij oparske doline“), “Usamljeni jahač” (Charlesa Flandersa i Paula S. Newmana, epizoda “Traži se, Stony“), “Fantoma” (Lee Falka i Sy Barrya, epizoda “Zlatni pijesak“), “Mandraka Čarobnjaka” (Lee Falka, epizoda “Astro-pirati“), “Cocobilla” (Jacovitti, epizoda “U Arizoni“), “Šerloka Holmsa” (Zvonimira Furtingera i Radilovića), tabla “Popaja” (Buda Sagendorfa), tabla stripa “Pauk protiv Cara Androida” (autor nije naveden, niti potpisan) i posljednji nastavak “Blaga Fatahive” (Rudija Aljinovića i Andrije Maurovića).

Ujedno je “Plavac” najavio skorašnji početak izlaženja “Povratka Starog Mačka” istog tandema, što je ujedno nakon više godina apstinencije značilo i ponovno angažiranje Maurovića za suradnju.

Koliko je “Plavi vjesnik” (i njegovi urednici) držao do stripa kazuje i slijedeće – svi poimenice navedeni stripovi, osim “Pauka“, su u svom zaglavlju imali ime i prezime svojih tvoraca.

Uskoro su na stranice tjednika stigli još i “Asterix” (Goscinnya i Uderza), “Brick Bradford” (Paula Norrisa), “Johnny Pantera“, “Tiffany Jones” (Pat Touretta i Jenny Butterworsth), pa ingeniozna serija ilustriranih povijesnih priča “Izlet u prošlost” Aljinovića i Maurovića…

Suprotno puno puta iznesenim stavovima kako je Pero Zlatar promijenio uredničku politiku “Plavog vjesnika”, i tu su činjenice sasvim drugačije.

Deset mjeseci prije nego što će Zlatar postati urednik, iz tiska je izišao 632 broj “Plavog vjesnika” koji je “promijenio” povijest ovog tjednika. Datum je bio 3. studeni 1966. i na naslovnici je objavljen Bekerov crtež svog novog zakrabuljenog strip-junaka.

Uostalom, sam tadašnji glavni i odgovorni urednik Nenad Brixy će u svom uvodniku napisati: “… Ovaj broj znači prekretnicu u 12-godišnjoj tradiciji “Plavog vjesnika”. Zar zaista prekretnica? Da. Od ovog broja “Plavac” izlazi za omladinu, za čitaoce između 13 i 19 godina, za tinejdžere, kako se to danas popularno kaže. To ćete zaključiti po sadržaju, po objavljenim materijalima i po suradnicima, vašim vršnjacima. Novost je i veći broj strana, i cijena, i nove rubrike…”

Što se tiče stripa, u spomenutom br. 632 od domaćih objavljena su tek dva “Magirus” (Beker) i “Šerlok Holms” – epizoda “Bijeg mrtvaca” (Furtingera i Radilovića), plus pasica “Svemirka” (Delač), te još osam stranica sa stranim stripovima, među ostalima “Den Deri“, “Pauk” i “Ringo“.

Inače, prema podacima koji su objavljeni u “Vjesnikovom leksikonu 1940 – 1990“, a koje je sredio i pripremio Krunoslav Kodžić, “Plavi vjesnik” je u svojoj prvoj godini (1954) izlaženja imao nakladu od 58 tisuća primjeraka. U drugoj godini (1955) ona se neznatno povećala na 60 tisuća, da bi se u 1956. smanjila na 55 tisuća. Godine 1957. i 1958. naklada “Plavca” se bila ustabilila na 60 tisuća, da bi se naredne 1959. godine popela na 67 tisuća. Podsjetimo se, tada se “Plavi vjesnik” počeo tiskati u ofsettu i na trobojnoj štampariji.

U tih prvih pet-šest godina izlaženja, remitenda “Plavog vjesnika” je iznosila između 4 i 6 posto.

Od 1960. godine u kući “Vjesnik” se počela voditi precizna evidencija o nakladama i remitendama svakog pojedinog izdanja, od “Vjesnika” i “Vjesnika u srijedu” do “Plavog vjesnika” i ostalih.

Tako se “Plavac” te 1960. tiskao u prosječnoj nakladi od 69.753 primjerka (prodavao se u 65.218 primjeraka, remitenda – 6,5 posto); 1961. u 84.057 primjeraka (prodavao u 78.036 primjerka – remitenda 7,2 posto); 1962. u 96.693 primjeraka (prodavao u 89.047 primjeraka); 1963. u 98.359 (prodavao u 90.225 – remitenda 8,3 posto).

Godine 1964. i 1965. su bile rekordne po nakladi, a i po kvaliteti strip-sadržaja zasigurno je “Plavi vjesnik” bio europske vrijednosti.

Među ostalim, čitatelji su u nastavcima mogli pratiti “Otok izgubljenih brodova” i “Tom i Malo Medvjeđe Srce” (Norberta i Waltera Neugebauera), “Svemirka” (Delač), “Posljednju petoricu” (Neugebauera i Maurovića), “Menda Mendovića” (Bjažića i Dovnikovića), “Neven, Koraljka i Bobo” (Aljinovića i Bekera), “Din Kola” (Furtingera i Radilovića), “Mak Makića” (Čuklija i Bekera), “Štefekove pustolovine” (Ota Reisingera), “Vikija i Nikija” (Neugebauera i Delača), “Barba Niko i Ivo” (Aljinovića i Maurovića), “Istraživač Tibor Sekelj priča” (Neugebauera i Radilovića) i niz drugih naslova.

Prosječna naklada u 1964. je iznosila 126.992 primjerka, prodavao se u 118.545 (remitenda – 7,2 posto), a u 1965. – 119.927 tiskanih i 106.342 prodanih primjeraka (remitenda – 11,2 posto).

Godine 1966. ta naklada se smanjuje na 88.978 tiskanih i 76.841 prodanih primjeraka (remitenda – 15,9 posto).
Ukratko, u svom tkz. “zlatnom razdoblju” (za koje se smatra da je započelo 1960., a završilo 1966. godine) “Plavi vjesnik” je imao ukupnu prodaju od cca 32,6 milijuna primjeraka.