Ovogodišnji laureat nagrade “Andrija Maurović” za životno (cjelokupno) djelo na području hrvatskog stripa Joško Marušić (r. 1952.) veliki je fan genijalnog strip-umjetnika čije ime nagrada nosi.
Za poznavatelje stripa i štovatelje samog Marušića to nije nepoznat detalj, jer je isti u mnogim svojim javnim istupima i intervjuima kojih se je nadavao za života i karijere (ne samo što je “brbljav i šarmantan sam po sebi”; nego je medijima od skoro samih početaka karijere pa do danas – znači više od četiri desetljeća – bio zanimljiv što zbog televizijskih emisija koje je uređivao i vodio, što zbog svojih animiranih filmova i nagrada koje je za njih dobivao), isticao kako su na njega i na njegov rad izniman utjecaj imali ovdašnji prvaci stripa Walter Neugebauer, te posebice Andrija Maurović.
Ilustracije radi, osoban primjer – kada je Joško Marušić u drugoj polovici osamdesetih godina postao umjetnički direktor “Zagreb filma” (zajedno s Dušanom Vukotićem; direktor je bio Bogdan Žižić) izložio mi je ideju da u crtani film kao zajednički projekt pretočimo “Trojicu u mraku” i “Sedmu žrtvu”, Maurovićeve trade-markove (ujedno i možda najoriginalnije i ponajbolje vestern stripove svih vremena!). Oba dva stripa u jedan film! Naravno da sam odmah pristao…
Složili smo projekt, napisali sinopsis i objašnjenje. U njemu smo, među ostalome, istakli kako će (citat): “… poznati strip “Trojica u mraku” biti pomaknut za jednu dimenziju više, tj. na film – u animaciju. Potpuno vjerno prenijet ćemo na film Maurovićev stil, fakturu, emociju. Kako? Poći ćemo od njegovog stripa i svaki kadar njegovog stripa bit će lay-out (glavni crtež) kadra u filmu… Isti likovi, iste boje i potpuno isti kadrovi. Jednom riječju, glavni crtač ovog filma biti će upravo Andrija Maurović…”
Koliko smo ozbiljno i promišljeno pristupili kazuje završetak sinopsisa budućeg crtića:
…Divlji konj odlazi u šumu, a pas na drugu stranu i postaje opet vuk. Jato divljih gusaka odlazi za horizont. Poginuo je čovjek kojeg se svijet želio riješiti, jer ga nije razumio, jer je probijao barijere svakodnevnog i prosječnog, a on je poginuo ne shvativši nikada moralna ustrojstva i licemjerje tog istog svijeta. Sve završava logično, ali u nama ostaje tuga od spoznaje da u životu nema savršenstva…
“Zagreb film” je “Trojicu u mraku” prijavio na Natječaj za sufinanciranje filmske proizvodnje, ali te godine nismo dobili “zeleno svjetlo”. Nismo odustali, Marušić je ispred “Zagreb filma” planirao i dalje slati projekt na natječaj… Ali, stigle su devedesete, društvene i političke promjene, a uskoro i ratna agresija, dok je sama producentska kuća u Novoj Vesi doživjela svoju “transformaciju” u gotovo svim pogledima…
Rezime: crtić “Trojica u mraku” je stavljen “ad acta”.
Tridesetak godina kasnije, nagrada “Andrija Maurović” – koju mu je dodjelio žiri udruge “Art 9” u sastavu Nedeljko Dragić, David Ivić, Tihomir Mraović, Raul Švarc i moja malenkost – bio je poticaj da s Marušićem iznova (i opetovano) popričam o njegovoj opčinjenosti crtačem “Trojice u mraku” i desetinama drugih remek-djela umjetnosti stripa.
– Ono po klišeju, ali doista ja crtam od kada znam za sebe – započeo je svoje reminiscencije. – Moja prva sjećanja u životu su crtanje. A sjećanja na crtanje su stripovi Andrije Maurovića. Kada sam bio vrlo malo dijete, u Splitu sam živio, do mene je dopirala jedina tiskovina koja je tada izlazila u mom rodnom gradu, a to je bila “Slobodna Dalmacija”. I ta tiskovina je imala jedan kaiš, Maurovićev strip “Trojica u mraku”. I to sam ja, naravno, čitao. Svaki dan čekao kao nešto najljepše što postoji, da to dođe, da to vidim…
Objavljivanje “Trojice u mraku” i “Sedme žrtve” krajem 50-ih godina na stranicama “Slobodne Dalmacije” gotovo je nepoznat podatak iz povijesti hrvatskog stripa, ali i samog Maurovića. Sibe Kvesić, tadašnji urednik “Slobodne” je autoru ovih redaka u telefonskom kontaktu (do kojeg je došlo 2007. godine dok sam pripremao objavljivanje “Crnog bisera” Frane Gotovca) kazao kako je to bila njegova ideja, jer da je i sam pratio Maurovićeve stripove koji su prije Drugoga svjetskoga rata izlazili u zagrebačkim “Novostima”.
Taj podatak sam zabilježio u spomenaru “Mauroviću, s ljubavlju” (Vedis, 2009.), kada sam se pozabavio načinom na koji su dnevni i tjedni listovi najavljivali objavljivanje crtačevih stripova (“Sedma žrtva”, “Hrabri Nik”, “Grička vještica” i “Trojica u mraku” – tjedna verzija u “Horizontovom zabavniku”).
Vratimo se Marušićevim sjećanjima:
“I ono što je interesantno, osim slika i riječi, kojih se sjećam iz djetinjstva cijelog života, jedino čega se u životu sjećam i kao osjećaja je taj osjećaj čekanja tog stripa i osjećaj doživljaja tog stripa. To je jedna mješavina čudesnog atavizma, neke čežnje, neke senzacije, neke misterije. Nečeg što je nadilazilo čitavo moje poimanje svijeta. Jedna bajka, ali koju kao da sam ja doživio u nekom prošlom životu. Sve u vezi tog stripa bilo je za mene čudesno. Način kako je to kadrirano, kako su nacrtani ti kauboji, taj Dan Barry, uopće njegov lik, kako je koncipiran. Ta jedna mističnost između dječaka i divljaka, revolveraša i muža. To je bilo nešto senzacionalno! Kako su nacrtani ti konji, te siluete, ti jahači na horizontu. To je bilo nešto fascinantno!
Ali zašto ja sad to toliko nabrajam?
Naime, poslije u životu kada sam počeo odrastati, sazrijevati… i crtati sve više i više… Od jednog amatera crtača pretvorio sam se u vrhunskog, slobodno mogu reći, profesionalca. Dakle, čovjeka koji radi crtane filmove, stripove, karikature, ilustracije, itd. I onda sam u životu već imao racionalno neke uzore. To su bili, recimo, Jean-Jacques Sempe, francuski karikaturist, pa Nedeljko Dragić, koji je uvelike odredio moj crtano filmski i karikaturistički put… Ali svakih nekoliko godina sam posezao za Maurovićem, koji je u međuvremenu već bio izašao u albumima, monografijama… I uvijek bi se javio onaj isti djetinji osjećaj, ona senzacija, onaj misterij, kao i kad sam kao dijete prvi put čitao te stripove.
I sada se događa jedan fenomen. Kako sam ja odrastao, tako sam ja svoje uzore racionalno, pa i profesionalno sustizao, bar mislim da jesam, ili sam ih zaobilazio. Ali Maurović je, dan danas, uvijek ostao na onoj istoj distanci od mene. Toj čudesnoj distanci kao kad sam bio dijete. Dakle, Andrija Maurović je crtač čije stripove ja nikada neću nadmašiti, ni po čemu što ja radim. Ili mi se bar tako čini? Dakle, oni su za mene i dalje onako senzacionalni, onako fantastični, onako misteriozni, kao kad sam bio dijete koje nije ni slutilo da će se jednog dana time baviti. To je definitivna istina…
Joško Marušić, sveučilišni profesor animacije (u mirovini), je zaključio:
“Ovako profesorski mogu zaključiti da je za mene Andrija Maurović – najveći medijski umjetnik Hrvatske. Usudio bih se to reći. Mogao bih ja to braniti, tu svoju teoriju, ne samo zbog stripova koje je on crtao. Nego zbog toga što ti stripovi anticipiraju, što oni znače u okviru naše kulture, subkulture, pa i kontrakulture. Što oni znače u okviru medija… Naravno, Maurović toga nije bio svjestan. Nisu toga možda bili svjesni ni teoretičari. Ali, eto, ja, koji sam čitav život tome posvetio, itekako sam svjestan i mogu to reći…