Na prvoj tematskoj izložbi koju sam napravio u svojstvu kustosa “Zagrebački strip 1935 – 1941.” (Galerija Nova, 1985.) prvi su put javno izložene originalne strip-table Maurovića i Neugebauera

Veljko Krulčić i Juler Radilović na otvaranju izložbe

26. ožujka 1985. prisustvovao sam u Studentskom kulturnom centru u Beogradu otvaranju izložbe “Beogradski strip 1935. – 1985.“, čiji su autori bile moje drage kolege, pa i prijatelji Zdravko Zupan (nažalost, pokojni) i Zoran Đukanović.

Dva dana kasnije, isto u SKC-u bio je priređen okrugli stol na temu “Pedeset godina jugoslavenskog stripa“. Organizatori su ovaj skup ambiciozno zamislili, na njemu je trebalo sudjelovati čak desetak učesnika, od povjesničara i urednika strip-izdanja, preko strip-kritičara, do samih autora. Iz Zagreba smo bili pozvani Krešimir Zimonić (koji je bio i umjetnički direktor vinkovačkog salona) i moja malenkost, dok su od domaćina na okruglom stolu sudjelovali Ljubomir Kljakić, Zoran Đukanović, Bojan Đukić, Zdravko Zupan i Momčilo Rajin, te Sibin Slavković iz Novog Sada (autor stripova i urednik u “Forumu“). Najavljeno je bilo i učešće Ranka Munitića i Bogdana Tirnanića, ali su njih dvojica na sam dan održavanja ispričali svoj nedolazak.

Upravo spomenuta izložba je na određeni način bila i meni poticaj da osmislim i organiziram “kod kuće” neki “slični” projekt, odnosno izložbu, koja je – podrazumijevalo se – trebala bila vezana za zagrebačko, odnosno hrvatsko strip-podneblje.

I koja bi na ovaj ili na onaj način obilježila “srebrni jubilej”, odnosno pedeset godina stripa u Hrvatskoj i Jugoslaviji.

Pustimo ovom prilikom na stranu strip “Maks i MaksićSergeja Mironovića Golovčenka, koji je počeo izlaziti puno desetljeće prije 1935. i u kontinuitetu se je pojavljivao u “Koprivama” zaključno s 1934. godinom, kojem definitivno pripada titula prve strip-serije (u punom smislu te riječi) na ovim prostorima.

Tog proljeća 1985. se osnivalo Udruženje stvaralaca stripa SR Hrvatske, u kojem sam i osobno dao određeni doprinos, ne samo kao novinar koji je pisao o tome, nego i kao suradnik u nekim organizacijskim stvarima, pa sam u konačnici bio izabran i za člana predsjedništva. Na sastancima koji su prethodili osnivanju i na samoj osnivačkoj skupštini, dogovoreno je da prvi projekt bude izložba recentnih stripova članova Udruženja!

Isto tako, znao sam da postoji ideja da se u Vinkovcima ipak najesen organizira Drugi salon jugoslavenskog stripa, čiju bi okosnicu trebala predstavljati velika izložba “domaćeg” stripa, makar je Salon bio zamišljen kao bijenalna manifestacija (svake druge godine).

To je bio kontekst koji me “okruživao”, pa se – jasno – nisam htio ponavljati, nego sam htio biti “originalan”… i došao na ideju za tematsku izložbu koja bi na jednom mjestu predstavila “pionirsko razdoblje” zagrebačkog stripa, od “Vjerenice mača” i pokretanja strip-tjednika “Oko” iz 1935. do “Mrtvačke trojke“, Fuis-Maurovićeva stripa – objavljivan 1941. u “Novostima” – koji je zbog početka rata i uspostave Nezavisne države Hrvatske ostao nezavršen, čime je na simbolički način završilo doba kada je hrvatska metropola velikim slovima bila ucrtana na strip-kartu Starog kontinenta, kao mjesto gdje nastaju neki od najboljih stripova tih godina i gdje je zapravo rođen europski vestern strip.

Sama tematska izložba – preciznog, ali sasvim jednostavnog naziva “Zagrebački strip 1935 – 1941.” je i za mene predstavljala svojevrstan izazov, jer sam dotad organizirao, tj. priređivao samostalne izložbe stripaša: Emira Mešića, Igora Kordeja, Branislava Kerca, Joška Marušića, Julesa Radilovića, Mira Sinovčića

O tome kako sam dobar dio ljeta te 1985. proveo u čitaonici Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu (tada je bila smještena na Marulićevom trgu) i istraživao građu (ok, paralelno s dodatnim istraživanjem strip-opusa Andrije Maurovića, o kojem sam pripremao monografiju za “Istarsku nakladu“) – drugom prilikom!

S Ljerkom Šibenik, voditeljicom Galerije Nova, koja je prva krenula sa stripom i gdje su organizirane prve izložbe stripa doajena Andrije Maurovića (1976/77) i mladog riječkog autora Zvonimira Pliskovca (1977), povezao me je književnik Slobodan Šnajder (radili su u istoj “firmi”), kojeg sam ponešto poznavao zahvaljujući novinarskom radu.

Iako sam bio poprilično mlad, student treće godine novinarstva (nepune 23 godine); istina – moje ime nije bilo nepoznato u kulturnim krugovima, jer sam imao popriličan broj objavljenih tekstova na temu stripa (u omladinskom listu “Polet“, ali i u političkom tjedniku “Danas“, magazinu “Start“, dnevnom listu “Vjesnik” i drugim izdanjima); autor sam više strip-priloga u popularnoj emisiji Televizije Zagreb “Obojena svjetlost”; a tu je bila i monografija “Hrvatski poslijeratni strip“; gdja Šibenik je odmah, na prvom sastanku, prihvatila moju ideju za izložbu.

I kazala kako Galerija Nova i Centar za kulturnu djelatnost (institucija u okviru koje je Galerija radila) nisu u mogućnosti isplatiti meni nikakav honorar, čak ni za neophodne troškove. To je objasnila time što u budžetu Galerije ne postoje planirana sredstva za autore koji izlažu, a da je isti “princip” i za kustose (poput mene).

Galeriji Nova se tada nalazila na prvom katu Mihanovićeve ulice br. 28 (preko puta Botaničkog vrta), u blizini hotela Esplanade i željezničkog kolodvora.

Bilo kako bilo, “Večernji list” je 4. listopada 1985. iz pera novinara Hrvoja Prčića zabilježio kako je “Sinoć u Galeriji ‘Nova’ Centra za kulturnu djelatnost, otvorena izložba ‘Zagrebački strip 1935 – 1941.’ kojom se obilježava 50 godina postojanja stripa u nas.

Pred osamdesetak gostiju na otvaranju su govorili Jules Radilović, vrhunski majstor domaćeg stripa, Drago Auguštin, jedan od prvih urednika strip-izdanja, i Veljko Krulčić, mladi publicist i teoretičar stripa, koji je postavio izložbu i autor je odličnog bibliofilskog pratećeg kataloga izložbe.”

I zaključio: “Izložba je pravo osvježenje u pomalo zamrlim strip-aktivnostima u Zagrebu i zavređuje da se razgleda. Otvorena je do 22. listopada.”

Među tih 80-ak “gostiju”, kako ih titulira Hrvoje Prčić (usputno da spomenem, tada se on povremeno bavio i pisanjem strip-scenarija), bilo je – uz same stripofile i moje fakultetske kolegice i kolege i prijatelje – podosta stripaša, nešto filmaša, kao i solidan broj novinara.

Najbrojnija je bila obitelj Neugebauer, došlo je Walterova supruga, kćer Ines s obitelji i sin Robert. Osim njih, otvaranje su “uveličali”: Fadil Hadžić, Rudi Aljinović, Roman Chiabudini, Žarko Beker, Radovan Devlić, Zdenka Radilović, Željko Lordanić, Pavle Lugarić, Krešo Skozret, Dušan Gačić, Željko Mišak (došao je sa sinom Krešimirom), Miroslav Prusac, Marcel Čukli

Dan prije otvaranja, dok smo postavljali izložbu, došao nas je “posjetiti” književnik Goran Babić, koji je tada bio percipiran kao “partijski komesar za područje kulture”.

Trideset i nešto godina nakon što je ova izložba smještena u “ropotarnicu povijesti”, prilikom našeg susreta u Beogradu, upitao sam Babića da li je te 1985. bio došao u “kontrolu” ili… “Ma kakva kontrola, Krulčiću, volio sam strip. Zar ste zaboravili da sam i sam pisao strip-scenarije i scenarije za crtiće!” – odgovorio mi je.

Borivoj Dovniković i njegova supruga Vesna su izložbu “Zagrebački strip 1935 – 1941.” razgledali narednih dana, kao i Nedeljko Dragić, Ninoslav Kunc, Joško Marušić, Zvonimir Furtinger, Darko Glavan, Jurica Pazman, Mladen Hanzlovsky, Pero Kvesić, supružnici gdja Gabi Novak i Arsen Dedić

Bila je otvorena i knjiga uspomena, pa su svoje utiske o izložbi u njoj zabilježili i gdja Snježana Pavičić, Kristijan Milić, Andrej Brčić, Mario Kalođera, Hrvoje Horvat

Na otvaranje izložbe iz Pazina je došla moja mama Gracijela (Marija), tata Franjo je bio na nekom poslovnom putu, pa joj se nije mogao pridružiti. Sutradan su mamu na ručku ugostili supružnici Radilović u stanu u Petrinjskoj 85. Bio sam pozvan i ja, ali iz nekog razloga nisam se mogao odazvati pozivu gdje Zdenke Radilović.

Inače, na izložbi su bili predstavljeni dnevni i strip listovi koji su u tih šest predratnih godina objavljivali stripove: “Novosti“, “Oko“, “Koprive“, “Mickey Strip“, “Veseli vandrokaš“, “Mickey Strip Oko“, “Novi vandrokaš“; kao i ponajbolja i ponajvažnija ostvarenja koje su tada crtali Maurović, Neugebauer, Bis, Kušanić, Bjelski, Zadro, Soldo… Uspio sam osigurati dio originalnih tabli, a ostalo su bili pretisci iz novina ili novinske strane.

Tako su prvi put originalne strip-table Maurovića i Neugebauera bile izložene u nekoj od likovnih galerija.

Naravno, na izložbi nisam preskočio ni scenariste: Krešimira Kovačića, Franju Fuisa, Norberta Neugebauera, Božidara Rašića

Izloženi su bili i “strani” stripovi (npr. “Tarzan“), koje su crtali nepotpisani i nepoznati domaći autori.

Svaki je izložak bio popraćen odgovarajućom legendom, a što je zabilježio u svom (nepotpisanom) prikazu “Yu strip magazin“, izdavača “Dečjih novina” iz Gornjeg Milanovca.

Izložba je popraćena katalogom opsega 24 stranice, koji je uključio i moj tekst “Zagrebački strip 1935 – 1941”.

Galerija Nova je izdala i razglednice, razglednica je Galeriji bila “uobičajena aktivnost” za svaku izložbu, s time da su gdja Šibenik i Mladen Galić prihvatili moju ideju da se ne tiska samo jedna, nego dvije razglednice – kako bismo na “simboličkoj” razini istakli i Maurovića, ali i braću Neugebauer.

Nije nevažna bila ni činjenica da nam je najveći broj originala posudio upravo Robert Neugebauer, sin Waltera.

Na kraju, na razglednicama – koliko se sjećam, njihova naklada je iznosila tisuću primjeraka – bili su motivi iz stripova “Sedma žrtva” (vodoravni format 17,5 x 11,5 cm) i “Jack Jackson i Bimbo Bambus” (klasični format 10,5 x 14,5 cm).

Plakat za izložbu, kao i prijelom kataloga je rad spomenutog Galića. Sam plakat, formata 70 x 100 cm, prvi sam put vidio kada je donesen iz tiskare. Inače, kao autor izložbe na sam “izgled” plakata, kao i na “sadržaj” plakata nisam imao ni najminimalniji upliv.

Medijski odjek izložbe “Zagrebački strip 1935 – 1941.” je bio popriličan.

Televizija Zagreb je imala reportažu novinarke Branke Bilić u emisiji “Zagrebačka panorama“, Omladinski radio 101 je donio reportažu novinara Hrvoja Kelčeca, a među slušateljima je organizirao i nagradnu igru na temu poznavanja prijeratnog zagrebačkog stripa – dvoje su bili nagrađeni katalogom izložbe.

Za Radio Zagreb me je intervjuirala novinarka Sonja Perinčić, za Radio Sljeme gdja Đurđa Milanović, za Omladinski radio 101 gdja Dorotea Jendrić, za Radio Veliku Goricu gdja Mirna Žuržulović
Bilo je i više stručnih prikaza u novinama.

Uglavnom pohvalnih. Tako je Jure Ilić u “Večernjem listu” zaključio kako će izložba “ostati zabilježena kao jedan od najvažnijih događaja za domaći strip, upravo u godini kada se slavi njegov zlatni, pedesetgodišnji jubilej”; Davor Šišović je svoju recenziju u “Studentskom listu” završio time da “izložbu treba prihvatiti kao prvorazredni kulturni događaj”; Dražen Matošec je u tjedniku “Studio” posebno istaknuo kako su “najvredniji i najintrigantniji dio izložbe originali predratnih Maurovićevih stripova, kao što su “Vjerenica mača“, “Gospodar zlatnih bregova” ili “Podzemna carica“, a Neugebauerovi originali su raritet”; Maja Razović je u “Vjesniku” istakla kako je na izložbi “dan slojevit presjek kroz strip-produkciju predratnog razdoblja”…

Naravno, bilo je i kritičkih tonova – Zdenko Balog je u svom tekstu u “Oku” primijetio kako je “takvo široko područje bilo krupan zalogaj za tako mladog autora, te smo u Krulčićevom radu, ovom i ostalom, susretali više mladenačkog entuzijazma i dobre volje nego solidnog i temeljitog poznavanja materije i svojstava medija”.

Sve u svemu, bio sam prezadovoljan.

I da još spomenem, izložba “Zagrebački strip 1935 – 1941.” je bila dobro posjećena. “Jedna od najposjećenijih te godine!” – kazala mi je gdja Ljerka Šibenik, voditeljica Galerije Nova.