Izložbu “Nastavit će se… Strip i vizualna kultura u Hrvatskoj” pretposljednjeg dana njena trajanja (13. ožujka) u Muzeju suvremene umjetnosti posjetio je premijer Andrej Plenković, koji je među svom ostalom postavom, razgledavao i vitrinu kojoj su se nalazile table i knjige stripova Helene Klakočar.
Očito ju je razgledao s interesom, ne “reda radi” (uostalom, novinarima je “priznao” kako je u djetinjstvu i mladosti kupovao stripove, “Stripoteku” i ostale, a da je imao svoju kolekciju “Alan Forda“), jer je kao osoba kojoj je francuski jezik gotovo “materinski” primjetio da mu nije baš jasna poveznica naslova originalnog belgijskog izdanja (iz 1999.) i izloženog hrvatskog “prijevoda”.
Naime, “Nemirno more” nije doslovan prijevod “Passage en douce“, kako se prvotno Helenin strip zvao. Zainteresirao se zbog čega, pa mu je autorica koja je tu bila prisutna objasnila da je ta francuska sintagma doslovno neprevediva, pa se za domaće tržište odlučila da ju “prilagodi”.
“Passage en douce” je debitantska strip-knjiga Helene Klakočar objavljena na francuskom jeziku. Ne u albumskom formatu, nego u vodoravnom. Opseg je bio 288 strana, broširani uvez s klapnom. Izašla je tijekom proljeća 1999. u nakladi malog, čak i u svijetu frankofonskog stripa manje poznatog nakladnika “Freon” iz Bruxellesa, čiji su urednici bili braća Phillipe i Alain de Pierppont.
Neovisno od te svoje, kažimo, “autsajderske” pozicije urednici “Freona” su odlučili Heleninu knjigu poslati (bez nekog “posebnog očekivanja”) u Angoulem. Uz talijansku Luccu, to je daleko najvažniji europski strip festival i jedan od najvećih u svijetu.
I ono što se Heleni tamo dogodilo – je bilo ostvarenje “snova”, koje se u pravilu događa jednom u životu.
Gđa Klakočar Vukšić se, naime, kući iz Angoulemea vratila s čak dvije nagrade za “Passage en douce”.
“Passage en douce” nominiran je najprije na tom 27. po redu Angoulemeu (održao se od 26. do 30. siječnja) za Najbolji album stranog autora (Best foreign album – objavljen prethodne godine na francuskom jeziku), zajedno s albumima svjetski poznatih autora: Franka Millera, Carlosa Trilloa, Scotta McClouda, Daniela Clowesa i Ruben Pellejeroa.
Nema nikakve dileme, Helena je u tom društvu bila – anonimus!
No, na sveopće iznenađenje, pa i same naše umjetnica (tada u 42 godini života), stjecajem životnih okolnosti s tadašnjom amsterdamskom “adresom”, ona je – pobijedila!!!
“Passage en douce” je u Angoulemeu još dobio i France Info Awards, nagradu Radio Info (iz Pariza) za najbolji “dokumentarni strip”…
Za pretpostaviti je bilo da će se Heleni Klakočar nakon toga otvoriti “sva vrata”…
Stjecajem raznih okolnosti, neka vrata u inozemstvu su joj se bila i otvorila (npr. nastanak stripa “Nemirno more 2” financijski je potpomogao The Netherlands Foundation for Visual Arts, Design and Arcitecture), ali u Hrvatskoj – nisu!
Za objavljivanje na hrvatskom Helena Klakočar je odlučila premontirati strip iz vodoravnog izdanja u formu “grafičke novele” (tj. na format 17 x 24 cm).
No, gđa Klakočar Vukšić naišla je na problem koji nije očekivala ni u svojim najcrnjim snovima.
Neovisno od “svjetskog trijumfa” – prema njenim riječima – čak tri zagrebačke izdavačke kuće odbile su na kraju izdati “Nemirno more”, makar su isprva pokazale interes. Urednicima iz svih tih triju nakladnika dostavila je primjerak belgijskog albuma i hrvatski verziju stripa, ali joj se oni nakon toga više nisu javljali.
Helena je rješenje našla, ni više, ni manje, nego u Beogradu – nakladnik “Fabrika knjiga” i urednik Dejan Ilić pristali su objaviti “Nemirno more”, zbog autoričinog inzistiranja na hrvatskom jeziku.
Kao štiklec, spomenimo da je prije toga “Fabrika knjige” objavila i strip-album Dunje Janković, što je zapravo bio prvi strip nekog hrvatskog autora (ili autorice) tiskan u formi knjige poslije 1990. godine u Srbiji.
“Nemirno more” je u broširanom povezu u Srbiji tiskan 2008., a slijedeće godine “Fabrika knjiga” izdala je i njezin nastavak – “Nemirno more 2”.
Slijedili su prijevodi na slovenski i talijanski jezik, oba izdanja tiskana su 2011. – izdavači “Nemirnog mora”“ su bili ljubljanski “Forum” (urednica Katarina Mirović) i tršćanski “Comunicarte” (urednik Massimiliano Schiozzi, pogovor je napisao Predrag Matvejević).
Ujesen 2014. moja tvrtka je proizvela dokumentarac “Bešumna kretanja Helene Klakočar“, redatelja Srđana Segarića. Ja sam bio u funkciji i producenta, ali i scenariste.
Tijekom rada na filmu nekako se samo po sebi nametnulo da predložim Heleni da se definitivno i napokon i kod nas izda “Nemirno more”.
I da skratim priču: knjiga je bila odbijena za sufinanciranje od strane Ministarstva kulture RH, ali smo je ipak uspjeli objaviti i imali smo promociju na Festivalu svjetske književnosti u Zagrebu, početkom rujna 2015.
Godinu dana kasnije “Vedis” je izdao i “Nemirno more 2“.
Nakon toga suradnja “Vedisa” i Helene je nastavljena. Objavili smo najprije album koji je na skupio sve stripove koje je umjetnica napravila tijekom prvog desetljeća svoje karijere (“Vlaga, Sol i Mraz i drugi stripovi 1982. – 1992.“), grafičku novelu “Zid Mediteran” (moja je ideja za taj naslov, a strip je Helena crtala kao “BŠ – 72 Andrija Mohorovičić“), te naposlijetku “Revolt – Vlaga, Mraz i Sol”, album u koloru uz 2020. godine.
U razdoblju od kasnog ljeta 2015. pa u narednih pet godina “Nemirno more” je rasprodano!
U knjižarama i striparnicama se više nije moglo doći do primjerka, eventualno bi se poneka knjiga pojavila u antikvarijatima ili na internet trgovinama, ali bi se brzo i – prodala!
Stoga sam autorici predložio drugo izdanje, ovaj put u mekom uvezu, koje je ujedno trebalo “obilježiti” 20-tu obljetnicu otkad je ona ušla u elitno društvo malobrojnih umjetnica stripa koje se u svojim biografijama mogu “pohvaliti” da su u Angoulemeu primile za izvrsnost jednu od najvažnijih nagrada koja se na njemu dodjeljuje.
“Uvjet” kojeg sam kao urednik (a, i izdavač) postavio pred Helenu je bio da napravi novu “naslovnicu”. Sugerirao sam i sam motiv te nove ilustracije – “obitelj i jedrilica”.
Svi koji su imali prilike imati u rukama novo izdanje “Nemirnog mora” ili koji su vidjeli naslovnicu, zaključili su kako je Helena nacrtala jednu od najpoetičnijih, najemotivnijih i ponajboljih ilustracija za neki hrvatski strip-album uopće.
Raul Švarc, vlasnik naše najuglednije striparnice “Stripovi na kvadrat“, kaže da ima stripofila koji su samo zbog odlične naslovnice kupili (ili namjeravaju kupiti) drugo izdanje “Nemirnog mora”, bez obzira što u svojoj kolekciji imaju i prvo izdanje!
Inače, nije zgoreg da se podsjetimo kako izlazak “Nemirnog mora” u Srbiji u Hrvatskoj skoro da nije zabilježen. Među rijetkima koji su o albumu pisali su književnici Tatjana Gromača Vadanjel i Miljenko Jergović.
Dojam je kako kod nas ima podosta onih koji su sumnjičavi prema umjetnici i kvaliteti njezinih stripova – recimo u prvoj sezoni dokumentarnog televizijskog serijala “Strip u Hrvatskoj” (opsega 30 epizoda) autorice Irene Jukić Pranjić emitiranog na HRT-u strip “Nemirno more” nije ni spomenut. Niti uzgred!
Čak ni u tematskoj epizodi koja je bila posvećena “Autoricama u stripu“.
U samoj Srbiji objavljeno je pak više recenzija “Nemirnog mora”, odmah po izlasku knjige.
O stripu su pisali npr. Aleksandar Zograf, Vasa Pavković, Aleksandar Manić i drugi – u pravilu u “superlativima”.
Tako je Aleksandar Manić (koji je te prohladne siječanjske večeri u Angoulemeu “prevodio” Helenine riječi zahvale upućene festivalskom žiriju i publici koja je prisustvovala ceremoniji dodjele nagrada) u svojoj recenziji istaknuo:
“… Proživljavajući rat, a da nije videla ni jednu borbu niti leš, Helena je dala njegov odraz u ogledalu svakodnevice jedne bezbrižne turističke zemlje (Grčka). Ovaj krajnje jednostavan pristup, naglašen je sâmim crtežom, takođe jednostavnim, brzim, bez ulepšavanja. Tražeći efekat suštinskog, Helena je svesno zaobišla materijalni i vizuelni komfor, zapostavila je nevažne detalje dekora, pojednostavila je crte lica, izobličila je perspektivu, vešto je zaobišla egzotiku i nije upala u patetiku, niti u epsku opširnost. Njen cilj je bila svakodnevica, ispunjena običnim ljudima, njihovim teškoćama, strahovima, nadama… Istovremeno, to njeno svedočanstvo, lično i iskreno, govorilo je o jednoj od subina vezanih za veliku jugoslovensku ratnu tragediju čije se rane još uvek vidaju. Helenin album nam u tome pomaže…”