O stripu “za odraslu publiku”, koji po Mauroviću predstavlja “politički protest”, ali za kojeg nisam uspio identificirati niti pisca niti djelo prema kojem je “Podzemna carica” i nastala!

“Podzemna carica” je jedan od onih stripova kojim se “bavim” jako dugo vremena. U konkretnom slučaju tog “bezvremenskog” i nesumljivo “nezaobilaznog” ostvarenja Andrije Maurovića nastalog na samom početku njegove karijere, uskoro će se navršiti puna četiri desetljeća što se njime “bavim” i što pokušavam odgonetnuti najveću “misteriju” vezanu za taj strip.

Naime, čim sam prvi put bio u prilici da imam u rukama (i da pročitam) “Podzemnu caricu” – u kompletu predratnog dnevnog lista “Novosti” u staroj zgradi Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu na Marulićevom trgu, tamo negdje 1983/84. godine – strip me je odmah “oborio s nogu”. Podjednako uzbudljivom i slojevitom fabulom i svojom vizualizacijom.

I odmah mi je bilo jasno da se radi o stripu namijenjenom “odraslim čitateljima”, nikako ne za djecu i mlade!

Logično je bilo da sam se odmah zainteresirao i za književni predložak, novelu ili roman, prema kojem je strip zapravo i nastao (kao i u slučajevima drugih Maurovićevih stripova), ali ni tada, pa ni do dan-danas nisam uspio “identificirati” autora i naziv djela.

U katalozima NSK i Knjižnica grada Zagreba ne postoji proza iz kasnih 20-ih i ranih 30-ih godina prošlog stoljeća čiji bismo naslov mogli “povezati” s ovim stripom. Moguće je da predložak nije ni objavljen na hrvatskom jeziku, nego da se radi o djelu napisanom na njemačkom ili francuskom jeziku, s kojim je bio upoznat, te ga je iz njega “direktno” prevodio i adaptirao u strip priču Krešimir Kovačić, kao što je to bio slučaj u njihovom prvom zajedničkom stripu “Vjerenica mača“.

Ne isključujem ni mogućnost da se radi o pulp-literaturi (koja je izlazila u svescima, u nastavcima), koja je pak zahvaljujući Kovačićevu tekstu i Maurovićevoj imaginaciji i crtačkoj bravuroznosti preraslo u istinsko remek-djelo europskog i svjetskog dnevnog stripa tog razdoblja.

Po svojem ideološkom diskursu “Podzemna carica” je strip “obojen u crveno” (u onom bivšem sistemu bi se to običavalo reći da se radi o “stripu s naprednim/lijevim idejama”), što je u razgovoru kojeg je s Maurovićem vodio Mladen Hanzlovsky 1976. i koji je prvi put objavljen tek četvrt stoljeća kasnije (kao pogovor u knjizi “Trojica u mraku” nakladnika “Šareni dućan” iz Koprivnice) i sam umjetnik potvrdio:

“Takozvani naučno fantastičan strip “Podzemna carica” bio je politički protest i propaganda protiv kapitalizma!”

Ali, pustimo sada na stranu taj njegov element. Indikativan je (u kontekstu društva), ali nije presudan za valorizaciju značenja i za estetski domet “Podzemne carice”.

Radi se ne samo o jednom od “kamena temeljaca” stvaralaštva Andrije Maurovića i hrvatskog stripa, nego i jednim od njezinih vrhunaca.

Iako se u osnovi radi o jednoj od varijacija na temu “Puta u središte ZemljeJulesa Vernea, ipak je to ostvarenje iznimno zanimljivog sižea, originalne dramaturgije, s likovima od “krvi i mesa”, s natruhama melodrame (pa i “blage” erotike), besprijekorne strip-naracije i maestralne crtačke izvedbe.

Inače, gotovo je nepoznat i nekomunicirani podatak iz povijesti devete umjetnosti na ovim prostorima, ali i za sam Maurovićev opus da skoro polovica istoga otpada na strip-obrade književnih djela.

Konkretno, čak tridesetak njegovih naslova je nastalo prema literarnim predlošcima.

Spomenimo imena nekih pisaca čija su djela dobila svoj “izričaj” u Maurovićevim strip-verzijama: Paul Feval, Henryk Sienkiewicz, Aleksey Tolstoj, Max Brand, Zane Grey, Georg Ebers, Robert Louis Stevenson, B. Traven, Jack London, B. Hart, Wilhelm Hauff, Herbert G. Wells

Od naših, to su: August Šenoa, Zlatko Milković, Marija Jurić Zagorka, Gabro Vidović, Josip Barković

Nadajmo se da ćemo jednog dana tom nizu dodati i pisca koji je “zaslužan” za “Podzemnu caricu“, strip koji je počeo izlaziti u nedjeljnjom broju “Novosti” 15. rujna 1935. godine, upravo onog dana kada su u Nurnbergu njemački nacionalsocijalisti izglasali neke od najgnusnijih zakona u povijesti čovječanstva – kojima je otvoren progon Židova i antisemitizam uopće.

Prošlo je bilo svega mjesec i po dana otkad je na stranicama “Novosti” privedeno kraju izlaženje “Vjerenice mača” (26. srpnja 1935), a dva mjeseca od pokretanja prvog zagrebačkog i hrvatskog strip-lista “Oko” (6. srpnja 1935), s kojima su “priče u slikama” na “velika vrata” ušle u ovdašnje medije, kulturu i javni život.

Podzemna carica” je očito “sjela” čitateljima “Novosti” (zadnji nastavak je tiskan 19. studenog ’35.), jer je i slijedeći strip tandema Kovačić – Maurović isto bio znanstveno-fantastičnog žanra (radi se o “Ljubavnici s Marsa“, prema Tolstoju).

Tri i po godine kasnije (svibanj 1939.) “Podzemna carica” počela je izlaziti u tjedniku “Mickey strip” (suvlasnika i urednika Franje Fuisa), ali pod promijenjenim i “eksplozivnim” naslovom “Put u pakao“. No, nije se radilo o pukom reprintu, odnosno pretisku “Podzemne carice”. Naime, Franjo Fuis (siguran sam u njegovo “autorstvo”, makar to nigdje nije izričito navedeno) je za to objavljivanje napravio kompletan novi tekst koji je pratio Maurovićeve crteže (korišteni su, naime, klišei iz “Novosti”, što je smanjilo troškove proizvodnje cijelog “Mickey stripa”). Priča je “slična”, ali je sada postala unekoliko stripičnija i sveobuhvatnija, s podosta novih detalja, s novim naslovom, novim zaglavljem i premontiravanjem u odnosu na original iz “Novosti”, zbog čega su pojedine sličice i izbačene.

Da je kojim slučajem “Put u pakao” priveden kraju moglo bi se govoriti ako već ne o “novom” Maurovićevu stripu, onda barem o njegovom “remakeu”.

O “Podzemnoj carici” napisao sam tekstove za sf časopis “Sirius” i za dnevni list “Vjesnik“, a kao kustos strip sam uvrstio kao eksponat u više izložbi koje sam na temu Maurovića i hrvatskog stripa organizirao.

No, još rječitije o mom odnosu prema “Podzemnoj carici” govori činjenica da je to jedan od osam umjetnikovih ostvarenja koje sam izabrao za objavljivanje u monografiju “Maurović”, koju je 1986. objavila “Istarska naklada” iz Pule.

S “Podzemnom caricom” sam 2007. otvorio, tj. pokrenuo biblioteku “Maurović” (u svojoj nakladničkoj kući “Vedis“), a ova se knjiga u konačnici “proširila” – kako su pojedine kolege primjetile – u “mini-monografiju”. Naime, osim samog stripa, u knjizi je objavljen moj predgovor, tri zasebna tekstualna priloga, kao i kritičarske opservacije koje su svojedobno o “Podzemnoj carici” napisali dr. Vera Horvat Pintarić i Mladen Hanzlovski.

Naposlijetku, kratkim biografijama predstavljeni su Krešimir Kovačić i Andrija Maurović.

Knjiga je tiskana u 444 primjeraka… i cijela naklada je u međuvremenu rasprodana!