Prijedlog za monografiju ili antologiju “Modra lasta i strip”, a povodom skorašnje 55-godišnjice izlaženja ovog dječjeg lista u okrilju “Školske knjige”

Školska knjiga” nesumljivo je jedan od najvećih, najmoćnijih i najbogatijih hrvatskih izdavača. U pretvorbi je njezin vlasnik postao prof. Ante Žužul, a “šefica” izdavaštva je Miroslava Vučić.

Među svemu ostalome, “Školska knjiga” izdaje “Modru lastu” (od 1967.) i “Smib” (od samog osnivanja – 1970. godine), dva dječja lista, oba namijenjena učenicama i učenicima osnovnih škola. “Smib” djeci u prva četiri razreda, “Modra lasta” onima od petog do osmog razreda.

Ova dva lista su svojedobno od HGK dobili (istaknimo – apsolutno zasluženo!) znak “izvorno hrvatsko“, kao “proizvodi” koji svojim postojanjem imaju izrazitu vrijednost i koji odišu izvornom hrvatskom tradicijom.

Između ostalih svojih kvaliteta i značenja koje su imali tijekom izlaženja, “Modra lasta” i “Smib” su nezaobilazni listovi u povijesti hrvatskog, ali i europskog stripa unatrag pola stoljeća. Mislim da ni nema broja u kojemu nije bila barem poneka stranica sa domaćim stripom. U pravilu – kvalitetnim!

S obzirom na navedeno (npr. samo dobivanje znaka “izvorno hrvatsko” po meni predstavlja i – obavezu!), a i na izdavačke kapacitete kojima “Školska knjiga” nesumljivo raspolaže. Priznajem da sam “razočaran” što recimo prošle godine – povodom pedesetogodišnjice izlaženja “Smiba” nije objavljena monografija, zbornik ili neka slična knjiga koja bi na jednom mjestu predstavilo ono najvažnije što će ostati kao nezaobilazno strip štivo s njegovih stranica.

Svjestan sam da produkcija ovakvog jednog izdanja nije jednostavna, ali kultuloško značenje bi bilo nemjerljivo!

Jedan od tih nezaobilaznih stripova svakako je i “DuricaIvice Bednjanca, koju je – istina – “Školska knjiga” svojedobno objavila kao album, ali tu su i na desetine drugih (i predobrih) stripova.

Inače, strip iz “Smiba” koji je obilježio moje najranije djetinjstvo je “KljunkoAnte Zaninovića.

Sredinom 80-ih na inicijativu književnika Tita Bilopavlovića, koji je radio u “Smibu“, predstavio sam na njegovim stranicama nekoliko najvažnijih domaćih stripaša koji su stvarali za djecu: Neugebauera, Delača, Radilovića, Dovnikovića i druge…

Slijedeće, 2022. navršiti će se 55 godina otkad je “Školska knjiga” preuzela u svoje okrilje “Modru lastu”.

I odmah u toj svojoj prvoj sezoni “Modra lasta” je kao jedan od svojih “zaštitnih znakova” promovirala kvalitetni domaći strip u nastavcima – “Hvarska buna” scenariste Stjepana Težaka i crtača Ivice Bednjanca, koji se njime nakon podosta godina suradnje s “Dečjim novinama” iz Gornjeg Milanovca na “velika vrata” vratio – kući, redakciji koja je od njegova stana bila udaljena petstotinjak metara.

Mislim da je spomenuta godišnjica “savršen” povod za pripremu i za izdavanje monografije, antologije ili nečeg “sličnog”, čiji bi radni naslov recimo mogao biti “Modra lasta i domaći strip“.

I koja koja bi na jednom mjestu sakupila najbolje i najvažnije stripove (i autore) koji su u “Modroj lasti” u proteklih 55 godina objavljeni.

Stripografija bi, naravno, trebala biti neizostavni dio te buduće knjige.

Kao i štošta drugoga u domaćem stripu, tako niti značenje “Modre laste” dosad nije na pravi način sređen, sistematiziran, valoriziran i predstavljen stručnoj i kulturnoj javnosti.

Mišljenja smo da je doprinos “Modre laste” nepravedno zapostavljen.

Modra lasta” jedan je od onih listova koji zapravo imaju fundamentalno značenje u povijesnom razvoju hrvatskog stripa uopće.

S obzirom na skoru sedam desetljetnu tradiciju kontinuiranog izlaženja, prvi broj nosi nadnevak 1. rujna 1954. (tada pod nazivom “Djeca za djecu“; sadašnje ime list je dobio 1960. godine), na visoku čitanost, ali i na činjenicu da su od 1958. do danas tek rijetki brojevi “Modre laste” u kojem nije bilo stripa (izuzev kraćeg razdoblja sredinom 60-ih), odreda premijernih stripova domaćih autora, najčešće s “domaćom” temom, jasno je da je upravo “Modra lasta” list koji je u Hrvatskoj “rekorder” po dužini kontinuiranog njegovanja i promicanja izvorne, originalne nacionalne produkcije “priča u slikama”.

Moramo ipak istaknuti kako “Modra lasta” predstavlja netipičan primjer u novinskom izdavaštvu – poput većine ovdašnjih dječjih listova (“Radost“, Smib“, “Galeb“, “Mali koncil“, “Zvrk“, “Prvi izbor“, etc, etc) – nije se prodavala na kioscima ili putem neke druge distrubuterske mreže, nego isključivo pretplatnicima putem škola.

Kada se vratimo na historijat doprinosa “Modre laste” hrvatskom stripu, nije tek kuriozitet, nego od neprocjenjivog je značenja što su na njezinim stranicama “gostovali” u jednoj od školskih godina neki od naših najvažnijih strip-crtača: Jules Radilović (“Iz drevnih dana“), Andrija Maurović (“Sinovi slobode“), Nedeljko Dragić (“Lažeš, Melita“) i Žarko Beker (“Veliki pothvat“).

A suradnja već spomenutog Bednjanca i “Modre laste” je izvan svih kriterija – njegovi stripovi i junaci (Lastan, Genije, Jasna, Nina) u razdoblju od punih 30-ak godina bili su jedan od njezinih “identiteta”. S Bednjančevim se stripovima – bilo da se radilo o realističkim ostvarenjima, na teme iz suvremenog života mladih (serija kasnije nazvana “Osmoškolci“, ali se tako nikad u “Modroj lasti” nije titulirala); bilo o karikaturalnim, komičnim djelima, koji su stalno objavljivani na pretposljednoj i posljednoj stranici – započinjalo čitanje svakog novog broja.

Ništa to nije neobično – riječ je o dobrim stripovima izrazite komunikacijske i edukativne snage.

Uz Bednjanca, “kućni” strip-autori koji su svaki na svoj način obilježili “Modru lastu” su Željko Lordanić (koji je u kontinuitetu objavljivao četvrt stoljeća, najprije adaptacije književnih djela, a kasnije je radio stripove s temama iz nacionalne povijesti) i Krešimir Zimonić sa svojim već odavno kultnim stripom “Zlatka“.

Nakon društvenih i političkih promjena 1990. “Modra lasta” je dobila dodatnu vrijednost kao jedan od rijetkih rezervata domaće produkcije, kao mjesto na kojem su se mogla objavljivati nova ostvarenja, samim time što je značajno povećan prostor namijenjen premijernom hrvatskom stripu (ponekad je značio čak deset-dvanaest stranica po broju).

Kapitalna je tako vrijednost serijala “Svebor i Plamena” (scenariste Darka Macana i crtača Gorana Sudžuke & Matije Pisačića) i “Gluhe laste” (autora Stjepana Bartolića), ali i stripova drugih autora koji posjeduju visoku estetsku kakvoću, zanimljivost pa i relevantnost.

Osim spomenutih desetak autora, na stranicama “Modre laste” prodefilirao je sa svojim stripovima u minulim desetljećima još čitav niz imena, u rasponu od rasnih stripaša i majstora animacije do početnika. Spomenimo ih bez ikakvog redoslijeda: Ninoslav Kunc, Edvin Biuković, Milan Blažeković, Radivoj Gvozdanović, Zrinka Ostović, Ratko Srezović, Mladen Trnski, Miroslav Zubović, Vjekoslav Radilović, Zdenko Blažić, Martin Pintarić, Igor Vilagoš, Robert Solanović, Darko Macan, Ivan Pušak, Ratko Srezović, Vili Biber, Tina Borčić, Antun Šuvar, Boris Vlasanović, Stanko Bešlić, Dušan Gačić, Robert Neugebauer, etc, etc…

Vlado Delač se recimo sa stripovima pojavljivao još u “Djeca za djecu“.

Kao zanimljivost, možemo spomenuti da su se upravo u “Modroj lasti” 60-ih godina prošlog stoljeća okušali u stripu i slikari Rudolf Sablić i Josip Turković.

Od strip-scenarista navodimo, opet bez redoslijeda: Rudi Aljinović, Ivan Kušan, Zlatko Krilić, Josip Barković, Tihomir Mraović, Stjepan Težak, Darko Macan, Avenka Žurić, Ivo Goričan, Dubravko Horvatić

Modra lasta” je – zahvaljujući naravno, i samim urednicima: Stjepku Težaku, Dragutinu Brigljeviću, Zvonimiru Balogu, Jurici Pazmanu, Željki Horvat-Vukelja… – bila “vjerni zaštitnik i promicatelj domaćeg stripa”, kako je svojedobno napisao Zlatko Stanzer.

Međutim, list je objavljivao i tekstove o stripu: stripu kao fenomenu, kao mediju ili kao o zasebnoj umjetnosti; zatim o njegovim autorima, junacima, o njegovoj povijesti (ja sam npr. objavljivao feljton “Mala povijest jugoslavenskog stripa“), zatim o malim i velikim “tajnama” nastajanja samih stripova; donosila razgovore s crtačima, recenzije, škole stripa; organizirala strip-natječaje, strip-kvizove…

Modra lasta” je 1995. na salonu stripa u Vinkovcima nagrađena u kategoriji “izdavaštvo” (nagrada se odnosila na razdoblje od tri godine, između dva salona), a dvije godine kasnije (1997.) i Grand prixom Salona.

Dodatni razlozi za izdavanje monografije ili antologije, zar ne?!

P.S.

Naslovna ilustracije je iz stripa “DikiIvice Bednjanca.

Autor ovih redaka smatra da bi ovaj strip trebao biti neizostavan dio možebitne buduće monografije/antologije.

Ne zato što je izlazio tijekom školske godine kada sam se po prvi put pretplatio na “Modru lastu” (u jedanaestoj godini), nego zato što je riječ o sjajnom stripu, jednom od najboljih Bednjančevih ostvarenja, zahvaljujući kojem sam osobno “zavolio” psa i nagovorio roditelje da “nabave” četveronožnog kućnog ljubimca. I znam da nisam u svojoj generaciji bio jedini u tome.

Osim toga, “Diki” je i manje poznati strip Ivice Bednjanca.