U razmaku od svega dva tjedna hrvatski strip je izgubio dva svoja gorostasa, dva klasika, koji su svaki na svoj način obilježili, pa u neku ruku i usmjeravali tokove nacionalnog, pa i stripa na širim geografskim prostorima (mislimo naravno na bivšu državu – Jugoslaviju) u drugoj polovici XX stoljeća.
I ostavili neizbrisiv trag među svojim čitateljima, pogotovo suvremenicima koji su u realnom vremenu pratili njihove stripove.
Julio Radilović je preminuo 26. siječnja, a Borivoj Dovniković 8. veljače 2022. godine. Obojica u Zagrebu.
Radilović je u bolja sjećanja otišao u svojoj 94. godini, u stacionaru umirovljeničkog doma “Duga” (čiji je “stanovnik” postao u prosincu 2021.), a dvije godine mlađi Dovniković u Kliničkoj bolnici Dubrava. Niti jedan, niti drugi nisu preminuli od posljedica korone.
Njihova smrt “snažno” je odjeknula u stripovskoj i kulturnoj javnosti, na društvenim mrežama, ali i u medijima. Na desetine, pa i stotine ljudi koji su znali Julesa i Borda (uglavnom, kao čitatelji stripova) “oprostili” su se s njima, izražavajući svoje divljenje prema svemu što su njih dvoje stvorili za života. Jednom riječju – ono što ostaje u njihovoj ostavštini.
Najstudioznije mi se čine “posvete” koje im je na stranicama “Vijenca” uputio Joško Marušić (i sam stripaš, kako se kaže “od glave do pete”, svojedobno član “Novog kvadrata”, prošlogodišnjim laureatom nagrade “Andrija Maurović” za životno djelo na području hrvatskog stripa).
Marušić je napisao kako Julesa smatra našim trećim “najboljim crtačem stripova” svih vremena, nakon Andrije Maurovića i Waltera Neugebauera.
Za Borda je ustvrdio da nije bio svjestan svoga značenja kao stripaš!
I pojedini beogradski, odnosno srpski mediji su se dostojanstveno oprostili s Julesom i Bordom. Kao “raritet” mogu spomenuti in memoriam tekst o Radiloviću na stranicama njihovog najdugovječnijeg dnevnog lista “Politika“.
Ministrica kulture i medija dr. Nina Obuljen Koržinek je uputila telegram sućuti obitelji Dovniković, obitelji Radilović nije. Barem o tome nije objavljena vijest na web stranicama Ministarstva.
Vraćam se unatrag jedanaest godina i prisjećam se veljače te 2011. kada je preminuo Ivica Bednjanec – tadašnji ministar kulture Jasen Mesić je javno izrazio sućut obitelji, prijateljima i kolegama “stričeka Ivice”; a godinu dana kasnije isto je to učinila ministrica Andrea Zlatar Violić kada je u bolja prisjećanja otišao Žarko Beker.
Bednjanec (r. 1934) i Beker (r. 1936.), iako ponešto mlađi od Radilovića i Dovnikovića, “suštinski” su predstavnici iste generacije hrvatskih stripaša: svoju karijeru su započinjavali gotovo istodobno, početkom 50-ih godina, a kasnije su poprilično godina i desetljeća paralelno i djelovali, te ih stoga u istom kontekstu i spominjemo.
Na krematoriju na zagrebačkom Mirogoju od Julesa na odru se nitko nije oprostio (?!), bilo je izrazito malo ljudi, sami stripaši su se mogli nabrojati na prste ruku. Za razliku, na Bordin sprovod na isto mjesto desetak dana kasnije došlo je više stotina ljudi, a o njemu su na ispraćaju govorili Vinko Brešan, moja malenkost, Danijel Šuljić i Boris Milošević, potpredsjednik vlade, u ime srpske zajednice.
Ali, ako se već trebam odlučiti za najdojmljiviji, stripofilski najautentičniji “pozdrav” Julesu i Bordi – dileme nema.
Zagrebački stripofil i sakupljač starih stripova g. Želimir Kosović – Dida je njima dvojici posvetio nove brojeve svog strip-fanzina “Strip revija” (Zabavni list za malu i veliku djecu), čija je naklada svega 12 primjeraka, što će reći da ima i bibliofilsku i stripofilsku vrijednost.
55. broj koji je u cjelosti posvećen Juliu Radiloviću – Julesu je objavljen 3. veljače 2022. Dakle, samo sedam dana nakon što je Jules preminuo.
56. broj u cjelosti pak posvećen Borivoju Dovnikoviću – Bordi je objavljen 17. veljače, niti desetak dana od Bordine smrti.
Bravo, bravo, bravo… i svaka čast g. Kosoviću, na stripofilstvu, profesionalnosti, pa i ljudskoj dimenziji. U 111 posto volonterskom “angažmanu”.
Spomenimo, kako je Želimir i ranije u svojim izdanjima objavljivao stripove te dvojice velikana: “Herlock Sholmes“, “Izgubljeni svijet“, “Pipo“…
Na naslovnoj stranici 55. broja je Julesov crtež iz 2004. godine s likovima iz njegovih stripova koji nazdravljaju i vesele se (Herlock Sholmes je s violinom u rukama, Baća s cvijećem, Alexis Montserrat sa šampanjcem, itd, itd).
Odlično, a takav je i Kosovićev izbor da se u “Strip reviji” objavi manje poznati Radilovićev strip “Martin iz Zagreba, Martin u Zagreb” (koji je kao broširanu strip-svesku izdao Muzej grada Zagreba još 1991.) opsega 20 strana/tabli, po ideji Marije Šercer, koja je na njemu sudjelovala i kao suscenarista.
Tu je i autorov autobiografski uradak “Skica za portret ili zašto sam postao strip crtač” kojeg je 1985. nacrtao za sisački strip-fanzin “Lucifer“, iza kojeg je kao urednik i izdavač stajao Milan Milaković – Šero.
Na posljednjoj stranici je objavljeno šest portreta iz serije “Znameniti Hrvati“.
Poput broja na temu “Jules”, tako je i opseg “Strip revije” (br. 56) na temu “Bordo” 24 strane. Objavljeni su kompletni autorovi klasični stripovi “Novi centarfor” (scenarist Ljubomir Vukadinović, prema vlastitoj pripovjetki/romanu) i “Mali prijatelj” (originalni scenarij Marcela Čuklija).
Kao dodatak tu je i nekoliko kraćih ostvarenja iz ranih 50-ih godina iz humorističkog tjednika “Kerempuh“, lista koji je bio prvo radno mjesto samog Dovnikovića.
Jedno od tih ostvarenja je “Strašan doživljaj jednog urednika”, čiji su protagonisti “strip-heroji” iz vremena Bordinog dječaštva: Fantom, X-9, Popaj, Usamljeni Jahač, Miki Maus, Šilja, Mandrak…
Prenesen je tekst gdje Milene Zajović iz “Večernjaka” o Bordi, dok je i sam Kosović napisao kraći Dovnikovićev portret.
Na zadnjoj stranici “Strip revije” čitatelji će naići na naslovnicu strip sveske “Izgubljeni svijet” iz 1952. koju je kao urednik potpisao još jedan naš stripovski velikan Mladen Bjažić…