Iako se u impresumu kao godina izdavanja navodi 2021., u nekoliko neobična, ali u svakom slučaju dragocjena knjiga (svojevrsni zbornik) “Jug i strip u teoriji” priređivača i nakladnika Marka Stojanovića iz Leskovca (najpoznatijeg kao scenariste i idejnog tvorca “Vekovnika“, stripa koji ove godine slavi svoj petnaesti rođendan) u javnosti i u knjižarama se pojavila tek nedavno.
O njoj je krajem rujna 2022. prvi pisao u svojoj kolumni “Stripologija” (koja godinama izlazi u beogradskom dnevniku “Blic“) Slobodan Ivkov. Inače, ideja je bila da se “Jug i strip u teoriji” predstavi na ovogodišnjem 19. po redu Međunarodnom Salonu stripa (na kojem sam imao izložbu “Stari Mačak, ponovno (ili prvi put) u Beogradu“), ali očito se nije stiglo.
Odazvao sam se pozivu g. Stojanovića i za knjigu – koja sadrži 46 tekstova o stripu, od 23 autora koji su geografski vezani za “jug Srbije”, konkretno “strip-teoretičara od Surdulice na jugu, preko Leskovca i Niša pa do Pirota, Babušnice i Dimitrovgrada na (jugo)istoku”, jer su svojim bavljenjem devetom umjetnošću najprije na lokalnom, a zatim i nacionalnom i međunarodnom nivou ostavili “zapažen trag” – napisao predgovor.
Navodim poimence svih 23 zastupljenih autora “Juga i stripa u teoriji”: Uroš Dimitrijević, Branislav Miltojević, Dragan Stošić, Predrag Stanković, Stefan A. Marković, Saša Stojanović, Marjan Milanov, Velibor Petković, Goran Stevanović, Stefan D. Marković, Aleksandar Teokarević, Dalibor Đorđević, Srđan Marković, Luka Stojanović, Dejan Ognjanović, Nikola Miličević, Dejan Stoiljković, Nenad Pejčić, Zlatibor Stanković, Dejan Đorđević, Luka Vidosavljević, Ivan Spirić, te Marko Stojanović.
Vrijednost objavljenih tekstova navedenih kolega se podjednako tiče njihove stručnosti i elaboracije, kao i međusobnoj raznolikosti sadržaja i tema. Nema čega nema u “Jugu i stripu u tepriji”: Roberta Crumpa, Petra Meseldžije i Hoze Ortisa, ali i Alema Ćurina i Tomaža Lavrića… I strip-lista “Mika Miš“, strip-ostvarenja “Kobra” i “Torpedo 1936.“, ali i “Kapetana Nitrata” i “Vekovnika“… I Jovana Stojanovića, Mirka Ilića i Mete Petrova, no, nisu preskočeni ni tamošnji stripaši Nikola Mitrović-Kokan i Miša Marković… Leskovački strip i Enki Bilal u korelaciji su npr. sa Danielom Žeželjom i Iztokom Sitarom…
Dobio sam “odriješene ruke” za predgovor, dakle sam sam mogao izabrati i temu i opseg.
Na kraju sam se odlučio za “sentimentalni” podsjetnik na svoje dane (i godine) djetinjstva i mladosti… i o svojoj žudnji prema stripu, koji me prati i kojim se bavim takorekuć cijeli život…
Svoj predgovor prenosim unekoliko skraćen i sa minalnim naknadnim intervencijama.
Za većinu nas koji smo rođeni šezdeset i neke, koji smo djetinjstvo i formativne godine proveli u gradu (u mom slučaju u Pazinu, s nekih četiri-pet tisuća stanovnika) kojemu je po svim odrednicama pripadao stutus “provincije”: ono – nema kazališta, ali ima osnovnu školu, dom zdravlja, srednju školu (istina, samo četiri smjera), muzej, središnji trg, jedno nogometno i jedno košarkaško igralište, jedan disko-klub, nekoliko parkova, nogometnu ekipu koja se natječe u “županijskoj” ligi…, u razdoblju kada su tek rijetki imali televizor u boji, jer je koštao pravo malo “bogatstvo”, kada se na malim ekranima mogao vidjeti tek jedan program (onaj “drugi” bio je “eksperimentalnog” karaktera i najčešće nam nije bio uvijek dostupna), ali i takav nam je bio “prozor u svijet”; kada su se na programu lokalnog kina tjedno izmjenjivala dva ili tri filma (s jednom projekcijom dnevno), najčešće tri, četiri mjeseca, pa čak i pola godine kasnije u odnosu na Zagreb (što se, recimo, moglo saznati čitajući malo pažljivije tv-tjednik “Studio”); kada je knjižnica bila smještena na malo kvadrata prostora i sukladno tome imala je “ograničeni” broj knjiga u svom fondu… pogled prema onome što smo nazivali “velikim gradom” predstavljalo je neku vrstu naše “tajne” žudnje.
“Veliki” grad nije bio samo mjesto gdje su “dobri” doktori i “velike” bolnice, gdje ima više kina koji prikazuju filmove na više projekcija, pa i u kasno večernjim satima, gdje su kazališta i gdje se svakodnevno igraju predstave, muzeji…
U toj mojoj dječačkoj i formativnoj fazi, da bi “veliki grad” uistinu bio “veliki grad”, morao je pod “obavezno” imati nogometni stadion i klub koji se natječe u prvoj ligi i morao je imati “vezu sa stripom”, odnosno biti “izdavač” strip-literature!!!
Naime, uz film i nogomet (igrao sam nekoliko godina u juniorima “Pazinke“, lokalnog kluba, a “obavezna lektira” mi je svake nedjelje u popodnevnim i večernjim satima bilo slušanje prijenosa nogometnih utakmica; stoga među idole mladenačkih dana uvrštavam svakako i sportske komentatore Radio Zagreba – Juru Dodiga i uvijek pjesnički raspoloženog Ivu Tomića, tvorca bezbroj rimovanih poštapalica, kojeg sam kasnije imao i prilike upoznati i osobno od njega saznati da je u djetinjstvu bio fan Maurovićevih stripova), strip je bio ono što me nije samo čitalački preokupiralo, nego što me je i obuzelo od samog djetinjstva.
To troje: nogomet, strip i film sam smatrao “najvažnijim stvarima na svijetu”.
Kao što sam vidio valjda dvije trećine ili sličan broj filmova (gledao bi ih i više, ali popodnevni turnus školske nastave svaki drugi tjedan mi je to onemogućio) koji su se prikazivali u pazinskom kinu na drvenim stolicama, ali u pravcatoj kino-dvorani, tako sam čitao (i ponešto – sakupljao) stripove koji su u razdoblju 70-ih izlazili i koji su dolazili na jedan od dva kioska u mojem gradu.
Naravno, ni “teoretski” nisam mogao kupovati sva strip-izdanja, ali određeni broj njih – ipak – jesam! One koje nisam kupovao, posuđivao sam, odnosno razmjenivao.
Konkretno, “Toma i Jerrya” nisam pratio, ali trudio sam se da što više kupujem “Lunov Magnus Strip“, “Zlatnu seriju“, “Strip art“, “Stripoteku“, “Politikin zabavnik“, “Cak“, “Super Strip Biblioteku“, “ZOV“, “ZOV strip“, “Bombaš“, “BIS“, “Eks almanah“, “SAZ“, “Kuriri“… Nikako ne paralelno, em zbog novaca, em zbog toga što su neka od spomenutih izdanja izlazili svega godinu, možda “mrvicu” više dana.
U početku, prije nego što sam kao gimnazijalac počeo “raditi” (pisanje vijesti za Radio Pulu i tekstova za “Glas Istre“) i zarađivati honorare, stripove sam kupovao od đeparca, ali i od novaca koje sam dobivao za marendu (topli školski obrok).
Usputno: koliko je meni dinara moja nona “poskrivečki” stavljala u moj džep, od svoje mirovine, za “moje stripove”, a da mama i tata ne saznaju, bolje da i ne spominjem.
Naravno da su mama i tata znali, ali pravili su se da ne znaju!?
U jesen 1973. na početku nove školske godine postao sam abonent “Modre laste“. List je bio bogato ilustriran, svakakvih sadržaja je u njemu bilo, ali daleko najvažniji razlog za pretplatu su bili prvi nastavci stripova “Diki” (nakon tog stripa poželio sam da se u naša kuću useli i četveronožni ljubimac) i “Lastan na Divljem zapadu” na pretposljednjoj i posljednjoj stranici, ovaj drugi u punom koloru. Vrlo brzo sam postao svjestan da iza oba stripa stoji isto ime – Ivica Bednjanec!
Isti taj Bednjanec će osam godina kasnije posjetiti moju školu i predstaviti svoju knjigu stripa “Nježni sport“, kada ću s njime napraviti intervju.
Tri godine i kusur mjeseci nakon što sam se preplatio na “Modru lastu”, u tjednu između Božića i Nove godine, isto sam učinio kada mi je u školi ponuđena pretplata na “Polet“.
Da de facto na “slijepo” prihvatim postati pretplatnik novog omladinskog tjednika (tada, s četrnaest godina, nisam ni znao što zapravo znači “omladinski list”) potaknuo me jedan detalj – naslovnica “Poleta” br. 9 sa stripom “Naša je omladina dobra…“. U istom broju na cijeloj stranici je objavljen i intervju s Ljubomirom Kljakićem (iz Beograda) na temu stripa!
Strip na naslovnici!!! Intervju o stripu na cijeloj strani!!!
Crtač stripa bio je ujedno i autor intervjua – Mirko Ilić, tada tek 20-godišnjak, vunderkind! Podatak je to – kojeg ću tek puno kasnije postati svjestan!
U međuvremenu, između pretplata na “Modru lastu” i “Polet” dogodile su se i neke druge stvari koje su me dodatno, pa i definitivno vezale za strip, za te divne priče u slikama, za njihove autore i za sve ono što je vezano za taj medij, za tu umjetnost.
Konkretno, radilo se o knjizi “Čudesni svijet stripa” Ervina Rustemagića (koju sam naručio u pretplati) i o šestom broju časopisa “Pegaza” (na naslovnici Maurovićev “portret” i tabla iz druge verzije stripa “Trojica u mraku“), te famozne, predragocjene strip-publikacije na ćirilici, pisma kojeg sam učio u školi, ali kojeg sam “usavršio” upravo zahvaljujući tekstovima koji su izašli u tom časopisu kojeg je brižnošću i sa ljubavlju uređivao i izdavao Žika Bogdanović.
U to vrijeme sam u Trstu, u koji su moji roditelji odlazili jednom mjesečno zbog “speže” (sat i pol vožnje automobilom iz Pazina, bez vremena provedenog na čekanje prijelaza granice!), otkrio knjižaru koja je u svojoj ponudi imala i puno stripova. Ne samo kiosk izdanja i strip-magazine, nego i albume, nažalost većina njih je imala cijene od kojih je “boljela glava”.
Prva knjiga o stripu koju sam iz iznimne znatiželje kupio u Trstu je leksikon “Manuale dei Fumetti” autora B.P. Boschesia, s žutim koricama, sva u koloru, s puno podataka i informacija, ali i s crtežima strip-junaka…
I danas, 45 ili 46. godina kasnije, leksikon je u mojoj biblioteci, makar smo u međuvremenu “zajedno” promijenili barem osam-devet adresa.
Stripove koje sam kupovao na kioscima, “Čudesni svijet stripa”, “Pegaz”, kao i oni rijetki tekstovi o autorima i o stripovima, plus intervjui s crtačima i scenaristima (povremeno su se pojavljivali u pojedinim listovima – u “Strip artu” su izlazili u svakom broju, na pretposljednjoj strani – ali njih ću kasnije postati “do kraja” svjestan), rijetka, ali ipak postojeća pisma čitatelja (i odgovori redakcija), nastavno izložba Maurovićevih stripova u zagrebačkoj galeriji “Nova” (o kojoj sam znao isključivo iz novina) i dokumentarac o njemu (gledao sam ga na velikom platnu, jer se prikazivao kao predigra igranog filma “Izbavitelj” Krste Papića), tršćanska knjižara, sa svom svojom propulzivnošću i brojnim rukavcima (što sam tada shvaćao “u sebi”, ali bio sam premlad i neiskusan da bih to mogao formulirati), meni su još kao dječaku na pragu puberteta “otvorili oči”.
Odnosno, predstavljali su mi putokaz čime ću se u svom novinarskom radu (znao sam da ću biti novinar, druga varijanta nije postojala), povrh filma, definitivno baviti u životu…
Bio sam svjestan da to neću moći nikako ostvariti u Pazinu, u svojoj Istri, nego u “velikom gradu”. U “velikim gradovima” – znao sam – uostalom živjeli su ljudi koji su pisali i koji su se bavili stripom, poput Mladena Hanzlovskog, Ranka Munitića, dr. Vere Horvat-Pintarić, Žike Bogdanovića, Rudija Aljinovića, Ervina Rustemagića (kao “njegova” adresa navodila se u impresumima – Ilidža, ali nju sam tada smatrao dijelom Sarajeva), Pavla Ranisavljevića (kasnije ću saznati da je to pseudonim kojim se koristio sam urednik “Pegaza”), Darka Glavana, Cirila Galea, Ahmeda Hrapovića, Bogdana Tirnanića…
Danas sam svjestan kako su samo čitalačka strast i tekstovi o stripu, koliko god rijetki bili, koje sam čitao tih 70-ih godina neizmjerno utjecali na mene i na početak nečega što danas mogu smatrati “kreativnom individualizacijom”. Ponavljam, o tome tada nisam razmišljao…
Ali ne samo na mene i na možda još ponekog “zaluđenika za strip”. Ta imena bitno su utjecali na odnos i kulturne i društvene javnosti prema stripu i samim njegovim umjetničkim i medijskim relacijama. Bez njih, njihovih tekstova, često vrlo studiozno napisanih i drugih “strip-akcija” (izložbi, časopisa, dokumentarnih filmova, tv-emisija…). situacija u stripu na području tadašnje države ne bi bila slična, a kamoli – ista!
“Zaluđenik” sam bio valjda i stoga što sam se zanimao i za impresume strip-izdanja. “Vjesnikova” izdanja bila su smještena u Zagreb, “Politikina” u Beogradu, “Dnevnikova” i “Forumova” u Novi Sad, “Strip art” je bio iz Sarajeva, “Cak” iz Splita (kojeg sam zbog “Hajduka” smatrao velikim grdom).
I imena urednika, šarolika da teško mogu biti “šarolikija”: Borivoj Jurković, Sreten Drašković, Radmilo-Lale Mandić, Joško Kulišić, Svetozar Tomić, Slavko Draginčić, Ervin Rustemagić, Stanija Petković, Živorad Stojanović, Ahmed Hrapović, Brana Nikolić…
Gornji Milanovac smatrao sam isto “velikim gradom”, jer što drugo može biti “grad” koji izdaje toliko divnih i dobrih strip-izdanja. Jedino mi je misterija bila kako to da taj Gornji Milanovac nema nogometni klub koji igra u prvoj ligi!?
Isto tako, nije mi bila jasno zašto se, recimo, u Nišu ne objavljuju stripovi?! Tamo je postojao nogometni klub “Radnički” (znao je imati i važnu ulogu u tadašnjoj jugoslavenskoj ligi), “Ei Niš” je bila tvornica iz čijeg je skladišta u našu kuću došao kolor televizor… Jednom riječju, Niš je u mojoj dječačkoj i mladenačkoj predodžbi imao percepciju “velikog grada”, u ravni – recimo – s Novim Sadom, samo mi je bio “problem” što u Nišu nema strip-izdavača?
Još jedna napomena: kada sam “shvatio” da se dva najvažnija europska festivala stripa, u Lucci i u Angoulemeu, održavaju daleko od talijanske, odnosno francuske metropole, u manjim mjestima do kojih treba iz Rima i Pariza putovati sate i sate, bio sam – iznenađen!
Nisam mogao zamisliti da se nešto kao festival stripa može kod nas održati, a da to ne bude ili u Beogradu, Zagrebu, Sarajevu ili u Ljubljani!
Ništa manje se nisam začudio što Jacques Glenat (s kojim ću se kasnije upoznati i napraviti intervju), jedan od vodećih francuskih izdavača, ne djeluje iz Pariza, nego iz Grenoblea?
Gledajući unazad, mogu se samo slatko podsmijehivati tim svojim mladenačkim, naivnim, ali iskrenim i spontanim razmišljanjima s nekih 13-14-15-16 godina…
Strip je, naravno, bio omiljen i među mojim prijateljima i drugim vršnjacima, ali nitko od njih nije prema stripu pokazivao ikakvu drugu relaciju osim što bi ga čitali, neki s većom, drugi s manjom strašću, a poneki među njima i sakupljali. Favoriti su bili “Zlatna serija” i “Lunov Magnus Strip“.
Moj favorit je pak bila “Stripoteka“, pa “Eks almanah“, nešto ranije “ZOV” (u kojem sam se prvi put “upoznao” sa stripovima braće Neugebauer i to u – punom koloru!).
Tih 70-ih godina bio je običaj da osnovne i srednje škole izdaju svoj đački list. Ni Pazin nije bio izuzetak. A ja, bez obzira koliko mi je bio prirastao srcu, nisam o stripu napisao niti retka u školskim listovima (u srednjoj školi radilo se o “Stvarnosti“). Pisao sam o filmu…
Zapravo, nisam se ni “usudio” predložiti profesorici koja je uređivala list tekst o stripu, neovisno od toga što u svih dvanaest školskih godina od strane učitelja, nastavnika ili profesora na školskim satima nisam čuo ružnu riječ, niti rečenicu koja bi se odnosila na strip…
Kao što sam naznačio, u drugom razredu srednje škole počeo sam surađivati s Radio Pulom, uskoro i sa dnevnikom “Glas Istre” i omladinskim listom “Val” iz Rijeke.
I upravo ću uredniku “Vala” Fernandu Sopranu tijekom ljeta 1979. predložiti da pišem o stripu, što je bilo prihvaćeno. Moj prvi tekst se odnosio na predstavljanje (posebnog) broja beogradskog časopisa “Vidici” posvećenog stripu, odnosno radovima tzv. “treće generacije”.
Mom zadovoljstvu i nekoj vrsti “samopotvrde” kada mi je tekst objavljen – nije bilo kraja…
Slijedili su i drugi tekstovi o stripu u “Valu”, uključujući i intervju kojeg sam u prosincu 1979. napravio s ni više, ni manje nego s Andrijom Maurovićem u njegovom stanu na Pantovčaku br. 45…
Nisam bio prvi, niti jedini autor koji je krajem 70-ih u nekom od riječkih listova ili časopisa pisao o stripu (nekoliko tekstova napisali su Milan Zinaić i gdja Ljiljana Domić, moguće i netko treći, recimo Miljenko Marin), ali sam među njima bio daleko najmlađi i daleko najzaluđeniji pričama u slikama…
Neku vrstu “kompleksa” provincije u smislu da tekstove o stripu nudim i objavljujem u “velikom gradu”, konkretno u Zagrebu “izliječio” sam ponešto godina kasnije – već u prvim tjednima svog studentskog života (ujesen 1982.).
Časopis za kulturu “Oko“, politički tjednik “Danas“, omladinski list “Polet“, magazin “Start“, dnevni list “Vjesnik“, dakle – etablirani zagrebački i hrvatski listovi s zavidnom nakladom i popriličnom važnošću u profesionalnom novinstvu i kulturi, dali su mi priliku da na njihovim stranicama pišem najrazličitije tekstove o stripu.
Samo u prvoj godini (od listopada 1982. do rujna 1983.) mog pisanja o stripu “domaći” protagonisti mojih tekstova, među ostalima, bili su Jules Radilović, Svetozar Tomić, Ciril Gale, Ahmed Hrapović, Branislav Kerac, Žarko Beker; novosadski “Tarzan“, knjiga “Zabavna poetika – strip“, kolor album s Maurovićevim stripovima, revija “Yu strip“…
Od tada do danas prošla su puna četiri desetljeća.
Strip je još u 80-im godinama, desetljeću koje je prethodilo ratu, na ovim prostorima definitivno stekao status nezaobilazne i punopravne umjetnosti (i medija, naravno) sa svakom drugom umjetnošću, što su demonstrirali brojni crtači i scenaristi stripova koji su djelovali na području od Gevgelije do Triglava, makar su glavni centri stripa u Jugoslaviji bili smješteni u Novom Sadu i Gornjem Milanovcu, a tek nakon njih u Zagrebu i Beogradu. Mnogi od “naših” tadašnjih autora stripa doživjeli su tada i svoju međunarodnu promociju, pa i afirmaciju.
U tom “odrastanju stripa” na ovim prostorima važan dio mozaika činili su i ljudi koji su pisali o stripu, uređivali strip-izdanja, koji su svojim angažmanom omogućili “kulturi stripa” da bude dostojanstvena, jednakovrijedna svakoj drugoj kulturnoj produkciji; pri čemu je i moja malenkost, nadam se, dala svoj mali doprinos…