Svoj prvi intervju, odnosno izlazak u javnost Julio Radilović je imao u “Plavom vjesniku” dok ga je uređivao Mladen Bjažić

Jules, Julio Radilović

Pedesetih godina prošlog stoljeća za urednike i redakcije novina u Hrvatskoj, ali i na cijelom jugoslavenskom prostoru autori stripova i njihovi junaci su de facto bili – nepostojeće teme!

O samim autorima i o njihovim stripovima jednostavno se – nije pisalo. Štoviše, niti se nešto nisu ni spominjali, makar s druge strane postojala je situacija da su mnogi listovi objavljivali stripove istih tih autora.

Istine radi, spomenimo kako je popriličan broj stripova koji su izlazili u tadašnjim novinama imao “rubni” status (jedna ili dvije pasice, karikaturalni geg-stripovi), no bilo je u svakom slučaju i onih stripova koji su u većoj ili manjoj mjeri predstavljali zaštitni znak samog lista i bili važni u trzišnim okolnostima koje su postajale neminovne i u socijalističkom društvu (npr. “Rip Kirby” u zagrebačkom “Vjesniku u srijedu” ili Disneyevi stripovi u izdanjima beogradske “Politike“).

O stripu se tu i tamo, u tom razdoblju “pedesetih”, općenito pisalo, kao o fenomenu. Najčešće – samo informativno i “negativno”, te se propitkivala odgojna i edukativna funkcija stripa.

Međutim, treba istaći činjenicu da se većina stripova koji su izlazili tada potpisivani: imena crtača i scenarista su se navodila najčešće u okviru zaglavlja njihovih stripova (što u neku ruku posredno navodi na zaključak da su urednici prema njima imali odnos “uvažavanja”), pa ne možemo reći da su ostala nepoznata za one koji su se za njih zanimali. Ne mislim pritom samo na domaće autore, nego i na strane.

Zagrebački tjednik za mlade “Plavi vjesnik” je od samih svojih početaka (jesen, 1954.) svoj najvažniji adut prema čitateljima imao upravo u stripovima koje je objavljivao. No, trebati će proći šest-sedam godina da bi AUTORI STRIPOVA i sami STRIPOVI postali zasebna tema.

Konkretno, mislim na rubriku “Koliko pitanja – toliko odgovora” koju je vodio Pero Zlatar i koji nije intervjuirao samo sportaše, pjevače, glumce… (oba spola, naravno), nego i – crtače stripova. Budući urednik “Plavca” i sam “dijete stripa” je razgovarao s Andrijom Maurovićem, Juliom Radilovićem, Žarkom Bekerom. Urednik “Plavog vjesnika” tada je bio Nenad Brixy.

Prije toga na prste ruku mogu se nabrojati tekstovi u “Plavcu” koji su bili posvećeni samim autorima i njihovim stripovima.

Konkretno, u razdoblju dok je u stolici (a ne u “fotelji”) glavnog urednika “Plavca” sjedio Mladen Bjažić, dakle u prvih pet godina izlaženja, u kompletima lista pronašli smo tekstove o Walteru Neugebaueru i Waltu Disneyu, te na intervju s – Juliom Radilovićem!

Bio je to njegov prvi javni “nastup”. Objašnjeno je i zašto se objavljuje intervju s njime.

“Dnevno stižu u redakciju pisma u kojima se čitaoci zanimaju za našeg popularnog crtača stripova Julija Radilovića. Na vaš zahtjev danas, evo, objavljujemo mali razgovor s Julesom. Nadamo se da će vas zadovoljiti!”

Podsjetimo se – Jules se u to vrijeme bio nametnuo kao “udarni”, odnosno najproduktivniji domaći crtač stripova. “Plavi vjesnik” mu je u svakom broju u nastavcima objavljivao povijesni strip “Kroz minula stoljeća“, ali i karikaturalni, zabavni dječji strip “Izviđače pustolovine”.

Intervju je objavljen s naslovom “Teško je ubiti čovjeka“, što je jedna od izrečenih misli tada 30-godišnjeg crtača Julija Radilovića, koji je tada već imao (sretnog) “bračnog staža” s gdjom Zdenkom (r. Hohnjec), a i skrasili su se u stanu na prvom katu Petrinjske ulice br. 85. U tom istom stanu, istina ne više u samo jednoj sobi, kao onda, nego u malo proširenom prostoru, stanuje i danas.

Intervju nije potpisan. Sam Radilović pretpostavlja da je autor intervjua bio njegov prijatelj i scenarist njegovih stripova Zvonimir Furtinger (1912. – 1986.), a istog je stava bio i Mladen Bjažić (1924. – 2015.). Uostalom, intervju je radio netko tko je bio blizak svom sugovorniku, koji ga je “dobro poznavao”, a što ćete i sami vidjeti.

Intervju prenosimo u integralnom obliku, a držimo ga relevantnim “dokumentom” o Juliju Radiloviću, njegovom pedantnom pristupu crtanju stripova i o njemu kao osobi.

Današnji stripofili vjerojatno će se iznenaditi kada saznaju što je tada tridesetgodišnjeg Julesa sve zanimalo, koje su mu bile želje i planovi, što se od toga realiziralo, a što nije?

Naprosto ne biste vjerovali, kako je teško ubiti čovjeka… Olovka je za to vrijeme stvorila kino-kameru i nos režisera.

– Je li to možda pitanje savjesti?

– Ni govora. To je splet problema, nastalih iz tehničkih mogućnosti i psihologije pojedinca. Čovjek se, naprosto, veoma nerado dade ubijati – eto to je sve!

– Čime ste ubili svoju prvu žrtvu?

– Prvu žrtvu?… Da razmislim… Bilo je to prije šest godina… aha, upotrebljena je baklja u kombinaciji s mačem. Vrli pokojnik zvao se Tomaš Kuga, po zanimanju inkvizitorov oružnik. Desilo se to sasvim slučajno – naš poznati i prvi crtač stripova Andrija Maurović nenadano je obolio, pa sam ja nastavio njegov strip, koji je izlazio u tadašnjem “Horizontovom zabavniku“…

– Kada ste u stvari…?

– Znam, znam! To datira iz najranijih dana mog djetinjstva… Oduvijek sam črčkao i šarao – kasnije, u gimnaziji, umjesto u školskoj klupi, često sam se s blokom za crtanje i akvarelima našao u prirodi pred nekim pejzažom. Slikanje i crtanje postalo mi je cilj i zanimanje. Polazio sam školu primijenjene umjetnosti i specijalizirao grafiku – ali taj naum nisam izvršio do kraja… Dolazimo opet na početak, tj. na smrt Tomaša Kuge! Kako vidite, crtač stripova postao sam slučajno, a u neku ruku – se opravdala ona latinska: “Mors tua, vita mea…” (Tvoja smrt, moj život).

– Da, vi ste htjeli znati, na kakve sve zamke može naići crtač stripa… Evo vam mali primjer. U nekom romanu naići ćemo na rečenicu: “…i Rinaldo uđe u svečano okićenu dvoranu u odjeći kraljevskog časnika …!” E, pa pokušajte to sad nacrtati? Lijepo je biti romanopisac! Recimo da se scena odigrava u XVI. stoljeću u Lombardiji. Kako su izgledale svečane dvorane? Ako su gosti uz to još i jeli, pita se što su jeli, iz čega i kakvim, priborom?

A odijelo “kraljevskog časnika” je poglavlje za sebe, i koje može čovjeku prirediti mnogo besanu noć! Kad sam vršio predradnje za treću epizodu naših “Minulih stoljeća“, vrlo sam se zamjerio jednom očevom prijatelju. On govori, na svoju nesreću, dobro mađarski, a kako nisam ni u četiri knjige pronašao dovoljno materijala o tatarskim odijelima i oružju, ponadao sam se da ću naći spas u jednoj staroj mađarskoj povijesti. Jadnik mi je prevodio tri dana, a onda ga više nisam mogao naći u Zagrebu!

Čovjek, crtač može se spotaći na svakom koraku, o kuće, krevete, haljine običnih ljudi, naročito, obuće, predmete svakodnevne upotrebe… Jednom prilikom sam potrošio osam dana da ustanovim, da Tuarezi u Sahari jašu bosi…

– To je sve vrlo zanimljivo! A čime se bavite u slobodno vrijeme?

– Kino, strijeljanje puškom i lukom, fotografija, muzika.

– Koristi li vam posjećivanje kinematografa također i u poslu?- Svakako da koristi. Čovjek nikad ne zna, kada mu što može zatrebati. Kostimi, rekviziti…- A fotografija?- Fotografija me oduševljava. Čovjek ne treba olovke, samo pritisne – kvrc! I sve je gotovo. Najuzbudljiviji su onda časovi u mračnoj komori, kad se povećavaju slike.

– Kažite – a muzika? To valjda nema veze s poslom???

– O, to zaista nema! Stripovi još nisu ozvučeni! Volim slušati i zabavnu i ozbiljnu muziku. Najviše cijenim Mozarta, Rosinija i Verdija. Moderne opere zdušno izbjegavam. Ali zato volim modernu zabavnu muziku – ta atmosfera mi veoma odgovara pri radu. Ja, znate, slušam, muziku većinom kod rada – ide nekako lakše i veselije.

– Vaše želje i planovi?

– Samo dvije, velike: htio bih napraviti strip o Robinu Hudu, ali na temelju originalnih balada i zapisa, što dosada još nije bio slučaj – a drugo da izradim ilustriranu enciklopediju kostima, nastambi, oruđa i oružja svih naroda. Materijala za to imam već dovoljno. A u planu imam jedan strip iz 3. stoljeća prije naše ere. Obrađivao bi helenističko razdoblje i vjerujem da bi bio veoma interesantan…