Pišući kritiku dokumentarnog filma redatelja Bernardina Modrića u kulturnom dvotjedniku “Vijenac” ugledni filmski i strip kritičar Tomislav Čegir je istaknuo:
“Strukturu i format stripa autori ovog uratka uspješno transponiraju u medij filma. Promišljena dosjetka o mjestimičnim primjenama okvira strip-kadra ili didaskalija te oblačića svrhovito je inkorporirana u građu filma koji obiluje i arhivskom građom. Zbog svega je navedenog izniman udjel snimatelja Roberta Kalčića i montažera Igora Modrića (potpisan pseudonimom Tin Kowalski), čiji učinak kontekstualno naznačuje poveznice jezika stripa i filma. Pritom se dakle, stil i sadržaj poistovjećuju u skladnu prožimanju, čineći dosljedan iskorak u okvirima dokumentarnog filma…”
I dodao:
“Film je pregledno ostvarenje, a ta se preglednost ne iscrpljuje na početnoj razini već se razgranava u izrazito raskošnu stvaralačkom, društvenom i povijesnom kontekstu. Film, dakle, na zastaje tek na posveti istinskome velikanu hrvatskog stripa, pojedincu koji je taj prečesto zanemaren segment domaćeg kulturnog okružja kvalitetnim djelovanjem uzdigao na višu razinu…”
Te zaključio: “Dapače, “Bordo – vječna stripovska mladost” samosvojan je rad čije sastavnice obogaćuju i biografski odvojak dokumentarnoga filma!”
Prisjetio sam se ove kritike od prije osam godina, povodom inicijative Branka Ištvančića da 7. travnja u zagrebačkom Kulturno-informativnom centru organizira specijalnu projekcija ovog dokumentarca, kojeg sam prije deset, pa i više godina inicirao i napisao scenarij (radni naslov je glasio “Dobro da me nisu uhapsili?!”), a zatim i producirao preko svoje tvrtke “Vedis“.
Povoda da se uspustim u realizaciju ovog projekta bilo je podosta, a inicijalni poticaj odnosio se na činjenicu kako je sam Bordin život i njegovo strip stvaralaštvo više nego izazovna i zahvalna građa za kvalitetan, intrigantan i umjetnički uvjerljiv dokumentarac.
Nadalje, smatrao sam “svinjarijom” kako je Dovniković u sferi stripa i u bivšoj državi i sadašnjoj Hrvatskoj naprosto bio – marginaliziran! Potvrdu takovog razmišljanja nalazio sam u činjenici da Bordo nikakvu nagradu, niti priznanje za opus u cjelini ili za neki od pojedinačnih stripova nije dobio 80-ih godina XX stoljeća na Salonu jugoslavenskog stripa u Vinkovcima; čak niti u 90-ima kada je ovaj Salon dobio prefiks “hrvatskog”…
Jedino je Dovniković bio među zadnjim laureatima nagrade “Andrija“, koju je od 1978. do 1988. dodjeljivao “Klub devete umetnosti” iz Ljubljane.
Inače, neposredni razlog ovoj specijalnoj projekciji (kojoj će prethoditi uvodni razgovor, kojeg će moderirati Boško Picula, a sudjelovati će gđa Vesna Dovniković – jedna od protagonistkinja i “dobri duh” samog filma – i moja malenkost, je nažalost tužan.
Glavni protagonist filma, njegov “junak” Borivoj Dovniković je prije dva mjeseca otišao u bolja prisjećanja, a osamdesetak dana prije Borde oprostili smo se i sa redateljem filma Bernardinom Modrićem – koji je preminuo od posljedica covida-19.
Zanimljivo je da su obojica, i Bordo i Bernardin, obožavali i film i život i gastronomiju i sve ono što ide s time. Obojica su bili (zajedno sa svojim obiteljima) i moji višedesetljetni prijatelji.
Dokumentarac “Bordo – vječna stripovska mladost” traje 52 minute, u njemu je ispričana umjetnikova strip-karijera i okolnosti koje su je pratile. Osim samog Borde, o tome su u filmu govorili: Rudi Aljinović, Nedeljko Dragić, Božidar Novak, Mladen Bjažić, Oto Reisinger, Ljerka Radojčić, Krešimir Zimonić, Pero Zlatar, Miki Čukli, Frano Dulibić, Slavica Fila, Dubravko Mataković, Veljko Krulčić…
Prisjećam se kako smo snimati započeli u travnju 2011. u galeriji ULUPUH u zagrebačkoj Tkalčićevoj ulici za trajanja izložbe “Od Ratka do Čipka: prvih 66 stripaških godina Borivoja Dovnikovića Borde“, dok smo zadnje snimanje imali upravo u umjetnikovom stanu na drugom katu zgrade u Ulici Hrvatskog proljeća u zagrebačkoj Dubravi 2012. godine.
Između toga, naša ekipa je obavila snimanja osim u Zagrebu, u Čepinu, Osijeku, Vinkovcima, Rijeci… Željeli smo da nešto kadrova i izjava na licu mjesta snimimo i u Beogradu, ali financijske mogućnosti nam to jednostavno nisu “dozvolile”. Naime, na javnim natječajima “Vedis” je potporu za realizaciju filma dobio od HAVC-a (90 tisuća kn) i od Grada Osijeka (mikro-iznos – 3 tisuće kn), dok ga je npr. Grad Zagreb, odnosno njegovo filmsko vijeće odbilo podržati.
Autorsku ekipu filma činili su: snimatelj Robert Kalčić, kompozitor Igor Karlić, montažer Igor Modrić, pomoćnica redatelja Tihana Tadić – Mitrović, a za obradu zvuka zadužen je bio Zlatko Zugčić. Svatko od njih je radio za minimalne honorare…
Bilo kako bilo, ostao je film koji je imao dobru recepciju gdje god da se prikazivao… Otkupljen je i za prikazivanje na Hrvatskoj televiziji.
Osim toga, “Bordo – vječna stripovska mladost” je imao bogatu, pa i uspješnu festivalsku promociju. Za ovakvu vrstu filma, mnogo više od naših samih očekivanja.
Međunarodni festival stripa u Beogradu (i njegov voditelj Miki Pješčić) učinili su nam čast što je svjetska premijera filma održana na jedanaestom po redu izdanja festivala – 23. rujna 2013. godine. Zanimljivost – toj projekciji je osobno prisustvovao i “glavni lik” filma.
U narednih godinu dana zasebne premijere su održane u Rijeci, Zagrebu i Osijeku (u sklopu Osječkog ljeta kulture), te na međunarodnim festivalima: stripa u Makarskoj i animacije u Banja Luci (Bosna i Hercegovina).
Film je još prikazan na Međunarodnom festivalu lokalnih televizija u Košicama (Slovačka), na Međunarodnom festivalu u Tuzli (ušao je i u “takmičarski” program za nagrade), te na Liburnia film festivalu (Opatija)…