Od 1974. do 1993. godine u Puli je izlazila “Istra“, u čijem je podnaslovu stajalo “časopis za kulturu, književnost i društvena pitanja“.
U ta dva desetljeća izlaženja objavljeno je (kao što precizno navodi Istrapedia) osamdeset svezaka “Istre”, odnosno 126 brojeva (bilo je podosta dvobroja), a ukupan opseg časopisa je nešto manji od jedanaest tisuća stranica.
Časopis je u svom nazivu imao “zavičajnu” (regionalnu) odrednicu, ali neovisno od toga u “Istri” je sa svojim tekstovima sveukupno surađivalo osamstotinjak autora svih naraštaja, kao onih iz poluotoka (ili vezanih za njega), tako i drugih njihovih kolega iz cijele Hrvatske i Jugoslavije, te iz svijeta.
Najkraće, “Istra” je i po najstrožim mjerilima bio ugledan i važan časopis (objavljena je i knjiga s njegovom kompletnom bibliografijom autorice Marije Peter – Lorenzin), rijetke su bile knjižnice širom tadašnje Jugoslavije koje ga nisu kupovale i stavljale na svoje police, te omogućili da bude dostupan korisnicima. Distribuirao se i putem knjižarske mreže.
Stoga je mnogim suradnicima “Istre” jednim dijelom bila i stvar “prestiža” u njemu objaviti poneki autorski prilog, uključujući i pisca ovih redaka.
Mislim da nije bilo područja kojim se časopis nije bavio, u rasponu od akademskih rasprava o arhitekturi ili jazzu do objavljivanja pjesama ili priča mladih autora koje je “Istra” promovirala ili je bila neka vrsta odskočne daske.
Osobno, u “Istri” sam, nažalost, odnosno stjecajem okolnosti “simbolički” bio prisutan – jednim opširnijim prilogom na temu domaćeg filma (radilo se o izvještaju s pulskog filmskog festivala).
Što se pak tiče stripa – na njezinim stranicama “ispričao” sam kronološki pedesetgodišnju povijest jugoslavenskog stripa (od 1935. do 1985.), a tu je bio i moj tekst o “Maksu i Maksiću” Sergeja Mironovića Golovčenka, kao prvom “pravom” domaćem stripa (s desetogodišnjim kontinuiranim izlaženjem u zagrebačkim “Koprivama” 1925. – 1934.) na ovim prostorima.
Međutim, ponosan sam što sam u jednom slučaju ipak u časopisu “Istra” ostavio (nezaobilazan) trag. O čemu je riječ?
Između izlaska monografije “Hrvatski poslijeratni strip” i tijekom rada na slijedećoj strip-monografiji – “Maurović” (obje su objavljene u zadnjem kvartalu, prva 1984., a druga dvije godine kasnije) uspio sam “nagovoriti” Alda Klimana, glavnog i odgovornog urednika “Istarske naklade“, izdavača spomenutih monografija, koja je tada ujedno izdavala i časopis “Istra“, da se napravi ni više, ni manje nego tematski broj u cijelosti posvećen – stripu!
Kliman se nakon malog razmišljanja s time složio. Nije bio “čovjek stripa” (što je uostalom i “priznao” u svojoj izdavačkoj bilješci u monografiji “Maurović”), ali kao odličan i dobro upoznati urednik nije mogao ostati imun na okruženje koje se stvaralo u kulturnoj javnosti tadašnje Jugoslavije oko stripa.
Vjerujem da se i malo “pribojao” da li će jedan 22 ili 23-godišnjak, tada još uvijek formalno student novinarstva, uspjeti “sakupiti” ili “osigurati” dovoljno kvalitetnih priloga na temu stripa, jer su se na prste ruku mogli nabrojati ljudi koji u kontinuitetu i kvalitativno pišu o stripu. Pogotovo o – domaćem stripu, kojeg se “po defaultu” moralo barem malo i – istraživati.
Ono što je, smatram, bitno pripomoglo da se krene u realizaciju tematskog broja “Istre” o stripu odnosilo se na činjenicu što je monografija “Hrvatski poslijeratni strip” uspješno prošla na tržištu (naklada od pet tisuća primjeraka je dobrim dijelom bila “rasprodana” u prvih pola godine; čak se “razmišljalo” i o drugom izdanju), a pozitivan je bio i odjek u kulturnoj javnosti i u većini medija (Televizija Zagreb, “Danas“, “Polet“, Radio Zagreb, “Yu strip magazin“, Radio Velika Gorica, “Svijet“, “NON“…).
Klimanu je posebno “imponiralo” što sam uspio osigurati besplatne reklame za monografiju u specijaliziranim strip-izdanjima: “Naš strip” – Zagreb, “Yu strip magazin” – Beograd/Gornji Milanovac, “Stripoteka” – Novi Sad, pa i u katalogu Jugoslavenskog salona stripa – Vinkovci. Zaboravio sam koliko je “Istarska naklada” dobila pretplatnika na osnovu tih reklama, ali sigurno se radilo o više stotina imena i adresa – pogotovo iz manjih mjesta.
Osim toga, monografiju “Hrvatski poslijeratni strip” smo promovirali na nekoliko mjesta (prva promocija je bila odmah po njezinom izlasku iz štampe na Beogradskom sajmu knjiga – listopad 1984., druga u mom Pazinu – studeni 1984., itd), a svako predstavljanje imalo je i – medijskog odjeka!
Naravno, odluka da se napravi tematski broj “Istre” o stripu morala je dobiti “zeleno svjetlo” i od strane izdavačkog savjeta poduzeća (predsjednik je bio Aleksa Ladavac), te od članova uredništva “Istre” kojeg su sačinjavali Boris Biletić, Armando Debeljuh, Antonio Miculian, Drago Orlić, Gorka Ostojić – Cvajner, Vlado Pernić, Milan Rakovac, Ljubomir Stefanović, Rudolf Ujčić i sam Kliman.
Sretna okolnost je bila što me većina iz uredništva “znala” od ranije, po tekstovima koje sam kao srednjoškolac objavljivao u “Glasu Istre” (najviše kao dopisnik iz Pazina), ali i po tekstovima o stripu koje sam objavljivao u tada utjecajnim i tiražnim listovima, poput “Danasa“, “Starta“, “Oka“, “Vjesnika“, “Vala“, “Poleta” i drugima.
Odnosno, isti su bili u manjoj ili u većoj mjeri “upoznati” s mojim radom, pa i entuzijazmom i upornošću… i pretpostavljam da su imali “povjerenja” da ću cijeli projekt “uspješno izgurati”.
Naime, svi smo bili svjesni “rizika”, da u neku ruku idemo “grlom u jagode”, a dodatni argument je bila činjenica da su tekstovi koji bi se bavili stripom u časopisima poput “Istre” u Hrvatskoj, ali i u cijeloj Jugoslaviji bili rijetki, a kamoli da bi tada neki časopis sve svoje stranice, od prve do posljednje, u jednom svom broju posvetio – devetoj umjetnosti.
Da, 1979. su objavljena “Pitanja” posvećena “Novom kvadratu” (pretežiti dio činili su stripovi članova grupe), urednika Pere Kvesića, kojeg je izdavala Republička konferencija omladinske organizacije, a 1975. je izašao tematski broj beogradskog časopisa “Kultura” posvećen stripu (urednik Ranko Munitić).
No, u oba slučaja radilo se o nekim sasvim drugim pričama od “Istre”.
“Kultura” je recimo imala potpuno drugačiji “background” – u Beogradu je godinu-dvije ranije počeo izlaziti specijalizirani časopis “Pegaz” posvećen stripu, da ne pričamo o tradiciji i ukorijenjenosti koju je strip imao u jugoslavenskoj metropoli, a kakvu u Puli?!
Bilo kako bilo, moja odluka kao priređivača (i de facto urednika) je bila da u “Istri” (recimo za razliku od “Kulture”) isključivo objavimo priloge koji se odnose na domaći strip. I da uključimo što više autora, makar s kraćim tekstovima.
Kliman i ja smo još od prvih inicijalnih dogovora bili svjesni da bi “Istra” trebala biti otvorena tematom o jednom autoru stripa. Autoru velikog i važnog opusa, doajenu…
Ime Waltera Neugebauera nametnulo nam se samo po sebi, makar sam ja bio svjestan otežavajuće okolnosti što je dotični živio i radio u Munchenu, a u Zagreb je dolazio tek povremeno.
Walter Neugebauer se u telefonskom razgovoru bio složio s idejom da s njime za “Istru” napravim opširan biobliografski intervju, ali u konačnici intervju – zbog rokova – jednostavno nismo uspjeli realizirati.
Neugebauer je u svom studiju imao toliko posla i unaprijed dogovorenih obaveza da nije uspio naći tjedan dana do dođe u Zagreb, gdje su mu živjeli supruga Zdenka, kći Ines sa svojom obitelji i sin Robert. “Istarska naklada” pak nije bila u mogućnosti da meni snosi putni trošak i trošak boravka u Munchenu. Osim toga, Neugebauer je bio svjestan da se takav intervju ne može napraviti onako “usput”, paralelno sa svojim drugim dnevnim obavezama i rokovima koje je morao poštivati.
Sretna je okolnost bila što je Sibin Slavković tada pripremao za novosadski “Forum” zbornik Lobačevih stripova, te je mene još ranije bio angažirao da s “čika Đorđem” pismenim putem na relaciji Zagreb – Lenjingrad napravim nešto što se kolokvijalno naziva u novinstarstvu “životni” intervju. I kako mi je vrijeme za “Istru” polako curilo, upitao sam Sibina da li mogu intervju s Lobačevim objaviti u “Istri”. Pristao je, vjerojatno je jedan od razloga bio i taj što je “Forum” u međuvremenu odustao od tog projekta.
Lobačev je bio toliko susretljiv i dobronamjeran, da sam mu u jednom pismu predložio da nacrta tablu-dvije stripa specijalno za “Istru”. Na kraju, osmislio je i nacrtao šest nastavaka “Novih priča barona Minhauzena“!?
Uvodnik sam naslovio “Revitalizacija vrijednosti“, a započeo sam ga citiranjem Burne Hogartha (crtača “Tarzana“) koji je u jednom intervjuu istaknuo: “Ne treba se boriti da strip postane umjetnost”, jer on to već jest, ali treba se boriti za njegovo ravnopravno mjesto među ostalim umjetnostima!”.
Ukratko, kontekstualizirao sam ovaj tematski broj časopisa “Istra” posvećen stripu, a u zaključku sam napisao: “U nadi da ćemo učiniti bar mali korak naprijed u valorizaciji i priznavanju stripa kao oblika umjetničkog izražavanja, priredili smo ovaj tematski broj časopisa “Istra” koji na svoj način prezentira stanovita iskustva i spoznaje kako samih autora, tako i istaknutih kritičara i teoretičara devete umjetnosti.”
Na listi želja, tj. suradnika koje sam pozvao da napišu tekst za “Istru” bilo je dvadesetak imena, a na kraju nas osamnaest (uključujući i Lobačeva) je bilo zastupljeno: troje iz Beograda (Zupan, Kljakić i Đukanović), po jedan iz Ljubljane (Antič), Novog Sada (Obradović), Splita (Gall) i Rijeke (Marin), dok su ostali bili iz Zagreba.
Nažalost, svoje priloge nisu uspjeli napisati – koliko se sjećam – Darko Glavan, Rudi Aljinović i Pavle Lugarić.
Inače, osim mene, još dvojica kolega zavičajno su dolazili iz Istre – sveučilišni profesor na Filozofskom fakultetu dr Josip Bratulić i novinar (“Večernjeg lista”) Željko Valentić.
Bratulić je, štoviše, na osnovu svojih ranijih istraživanja upravo na stranicama “Istre” dokumentirao kako su rani oblici stripa još početkom XX stoljeća bili zastupljeni na stranicama “Mladog Istranina“!? Vrijedan prilog, kojeg nitko tko želi napisati objektivnu i profesionalnu povijest hrvatskog (i jugoslavenskog) stripa ne bi smio propustiti barem citirati.
Intervju s Lobačevom (opsega 40-ak kartica) naslovio sam “Sjećanje na ‘Izgubljeni raj‘“. Kolegica Danka Šošić je povodom premijere spomenutog stripa (stari majstor je tada bio u 77 godini života!) napisala tekst “Stari i novi Lobačev“, dok je Zdravko Zupan napravio Lobačevu stripografiju.
Đorđe Lobačev je intervju završio simbolički, sjajnim rezimeom svoje velike karijere: “Srećan sam da je štafeta koju smo, i ne znajući, poneli pre ravno pola veka, dospela u ruke današnjih mladih drugova, kolega. Ubeđen sam da će je umeti odneti do najviših dometa. Od sveg srca želim im sreće i uspeha!”
U rubrici “Tumačenja” objavljeni su tekstovi slijedećih autora: Ive Antića (“Skica za jednu teoriju stripa“), Mate Bošnjakovića (“Dramaturški diskurs stripa“), Ljubomira Kljakića (“Konstanta i promena“) i Zorana Đukanovića (“Third generation and beyond“).
U rubrici “Tragovi” su tekstovi Mladena Bjažića (“Prvi koraci poslijeratnog domaćeg stripa“), Julesa Radilovića (“Svi moji likovi“), scenariste Svetozara Obradovića (“Znači ti si taj koji upisuje tekstove u oblačiće?“), te Josipa Bratulića (“Pustolovine Floka i Kloka, Jurića i Jožića“) i Veljka Krulčića (“Indukcija stvarnosti” – o manje poznatom stripu braće Neugebauer “Građanin Tomo Funtaš”).
Naposlijetku, rubrika “Pod povećalom” (zapravo se radi o recenzijama aktualnih domaćih stripova) je donijela prikaze: Miljenka Marina (“Machu Picchu” – uvjerljiva slika negativne utopije), Hrvoje Prćića (“Vam” – refleksija suvremenog svijeta), Zlatka Galla (“Kobrin” strip-tease), Nevena Antičevića (“Faet” – maštanje o (ne)mogućem) i Željka Valentića (“Astro-iđani” – osebujno parodiranje žanrovskih konvencija).
I Arsena Dedića sam bio zamolio za suradnju – odmah je pristao, zatražio je koji dan za razmišljanje za izbor teme o kojoj će pisati, a kada smo se slijedeći put čuli, rekao da mi je rukom već napisao pjesmu koju je posvetio velikom Andriji Mauroviću i njegovom stripu “Trojica u mraku”.
Tematski broj (zapravo dvobroj 6/7 za 1986.) “Istre” posvećen (domaćem) stripu je tiskan u dvije tisuće primjeraka. Danas ima bibliofilsku vrijednost – gotovo ga je nemoguće nabaviti, u posljednjih dvadesetak godina koliko znam svega se nekoliko puta pojavio u prodaji u antikvarijatima (stvarnim i digitalnim).
Osobno sam na zamolbu ljubitelja stripa, iz raznih dijelova bivše države, napravio više od dvadesetak foto-kopiranih primjeraka.
“Istru” je likovno oblikovao pulski dizajner Armando Debeljuh, a njegova efektna naslovnica sa stripovskim oblačićem sadrži i kadar iz stripa “Afričke pustolovine” scenariste Zvonimira Furtingera i crtača Julesa Radilovića.
Danas, s odmakom od tri i po desetljeća svjestan sam kako su i “Istra” (časopisnog formata 14,5 x 22,5 cm) i njezinih desetak tiskarskih araka predstavljala jednu od karika u sazrijevanju “misli o stripu” u našoj sredini…