Dobitnici nagrade »Andrija«, strip revija “Naš strip”, broj 2, 1983

Andrija Maurović

Andrija Maurović

Dobitnici nagrade »Andrija«

Jugoslavensko društvo »Klub devete umjetnosti« povremeno dodjeljuje posebna priznanja za dostignuća na području stripa, i to: crtačima, scenaristima, teoretičarima, urednicima i drugima koji su zaslužni za razvoj kvalitetnog stripa. Dosad nagrađenima – trinaest ih je – ove godine su se pridružila još trojica: Božo Kos, crtač iz Ljubljane, Ljubomir Filipovski, crtač iz Skoplja, i Nekad Brixy, urednik mnogih strip-izdanja zagrebačkog »Vjesnika« i najzaslužniji za velik ugled sad već gotovo legendarnog »Plavog vjesnika«. Ovaj put objavljujemo intervju s Nenadom Brixyjem, u narednim brojevima »Našeg stripa« predstavit ćemo i druge nagrađene na području devete umjetnosti a pisat ćemo i o samoj nagradi »Andrija«.

Nenad Brixy – čovjek u sjeni

Je li vas nagrada »Andrija« iznenadila i zašto?

– Iznenadila? Zaprepastila. Nisam vjerovao vlastitim ušima. Kao grom iz vedra neba. Zašto? Pa urednici su uglavnom nevidljivi za javnost. Čitaocima su bliži autori stripa, scenaristi, a u još većoj mjeri crtači. To je i razumljivo. Kasnije, kad sam se smirio i razmislio o svemu, shvatio sam da žiriju nije promaklo da je izvjesno vrijeme zagrebački »Plavi vjesnik« okupljao velik broj vrhunskih stvaralaca stripova, a da je netko, vjerojatno, uložio izvjesni trud da ih priveže uz redakciju i uposli. Malopomalo sam shvatio da su postojali razlozi da me zapadne vrijedna nagrada. No tu je sad možda prevladala i taština.

Vaš doprinos jugoslavenskom stripu spominje se najviše u vezi sa zlatnim godinama »Plavog vjesnika«. Kako je uopće došlo do toga?

– U »Plavi vjesnik« došao sam dekretom. Dotad (11. VIII 1960) nisam ga redovito pratio, premda sam surađivao. Zajedno s Vladimirom Delačem radio sam za »Plavac« strip »Svemirko«, koji se pojavio odmah pošto je sputnjik obletio Zemlju. Našavši se u ulozi glavnog urednika, radio sam ono što mi je bila dužnost: trsio se da list izgleda dobro i da mu raste naklada. Imao sam sreću da se u Zagrebu okupilo nekoliko majstora crtača. Jedan od njih, Žarko Beker, bio je član redakcije, a ostali su svakodnevno zalazili u naše prostorije. Bilo je to vrijeme entuzijazma, izvrsnog drugarstva i zajedničke radosti kad smo u nečemu uspjeli. Momčad koja je tada igrala za »Plavac« bila je izvanserijska. Zamislite samo: Andrija Maurović (onda nismo ni slutili da će jedanput postojati nagrada koja će nositi njegovo ime, a još manje da ću je i ja primiti!), Žarko Beker, Jules Radilović, Borivoj Dovniković, Walter Neugebauer (i njegov brat Norbert, autor mnogobrojnih scenarija), Oto Reisinger, Vladimir Delač, Zdenko Svirčić, izvrsni scenaristi Zvonimir Furtinger, Marcel Čukli i Rudi Aljinović te još mnogi drugi. Evo nasumce izabranog primjera – broj 502 od 7. V 1964: uz legendarnog Danea Derryja i Pustolovine Robina Hooda, na šesnaest stranica lista (po 30 dinara) objavljeni su ovi stripovi – Maurović-Vidović: POSLJEDNJA PETORICA, Neugebauer-Beljajev: OTOK IZGUBLJENIH BRODOVA, Reisinger: GITARA OD 220 VOLTI (Štefek), Delač-Brixy: SVEMIRKO, braća Neugebauer: TOM I MALO MEDVJEĐE SRCE, Dovniković-Bjažić: MENDO MENDOVIĆ i Jacovitti. Da je riječ o nasumce odabranom broju, najbolji je dokaz što u njemu nisu zastupljeni Beker i Radilović, inače najčešći autori u listu. Prava enciklopedija jugoslavenskog stripa, zar ne?

Oni su stvarali "Plavi vjesnik" (slijeva nadesno): Vilko Radković, Žarko Beker, Walter Neugebauer, Antun Smrekar, Vladimir Delač i Nenad Brixy

Oni su stvarali “Plavi vjesnik” (slijeva nadesno): Vilko Radković, Žarko Beker, Walter Neugebauer, Antun Smrekar, Vladimir Delač i Nenad Brixy

Koji su vam bili najveći problemi u »Plavom vjesniku«?

– Honorari. Još se i danas sramim kako smo slabo plaćali autorima stripa. Ali bila su takva vremena. Za čitav list imali smo određen plafon i više od toga se nije moglo. Ali ponavljam, bila su to vremena entuzijazma i autori su pristajali i na te minimalne novčane naknade, zadovoljni što se plod njihova talenta i mukotrpnog rada pojavljivao u javnosti. Mnogi od njih nisu nigdje radili osim u »Plavcu«, a ipak su pristajali na ono što smo im mogli dati. Ponekad bi spominjali honorare velikih svjetskih autora, sramežljivo, usputno, i ne pokušavajući da te basnoslovne cifre zamisle na svom kontu. Tako je onda bilo i na drugim područjima.

Ocijenite kvalitetu pojedinih autora!

– Pa vrijeme je već sastavilo rang-listu, kojoj nemam što dodati ni oduzeti. Radije ću pokušati iznijeti neke njihove osobine. Maurović je bio čudovište. Dogovorili smo nešto, uzeo bi scenarij i otišao. Za koji dan pojavio bi se u redakciji. »Zar si došao pokazati početak stripa?« pitao bih ga. Donio je čitav, završen strip, u koloru. »Imaš što drugo? – odgovorio bi protupitanjem. Bio je velik radnik. Beker i Reisinger, za razliku od njega, imali su uvijek problema s terminima. S Neugebauerom je bilo lako – neke od stripova koje smo štampali objavio je već u SR Njemačkoj pa nam je donio kompletirane radove. Radilović je bio (i ostao, siguran sam) neobično pedantan. Izvanredno bi se pripremio za svaki posao, raščistivši unaprijed s nošnjama, oružjem i sl. S Dovnikovićem i Delačem nikad nije dolazilo do sukoba, bili su pravi profesionalci. Zdenka Svirčića nismo ni opažali. Tiho i skromno donio bi svoje priloge i možda mu zbog toga nismo odavali zalužena priznanja. Kroz list je prošlo i mnogo talentiranih autora koji se danas više ne spominju. Ne znam, možda je to bila krivnja i redakcije.

Čitate li i sada stripove?

– Dakako. One koje prevodim ili za koje pišem scenarij. Ostale – malo. Sigurno manje nego što očekujete postavljajući mi ovo pitanje. Redovito pratim »Vjesnikov« Strip magazin (u Izdavačkom savjetu sam) i pregledam one koje u kuću donosi moj sin, veliki ljubitelj stripa, moj stručni konzultant. Pregledam, znači ne gutam sadržaj, već ocjenjujem crtače.

Sami ste pisali i prevodili. Recite nešto o svom radu i ocijenite ga!

– Pa i nisam tako mnogo. Šezdesetih godina radio sam s Delačem »Svemirka«, a napisao sam jednu ili dvije epizode »Kapetana Lešija« za Radilovića. Doveo sam u »Plavac« Jacoviitija i preveo sve epizode objavljene u našem listu. Otkrio sam i Alana Forda, pa ga prevodim i prerađujem od prve epizode. Po njemu sam postao poznatiji među čitaocima nego po uređivanju »Plavca«. U posljednje vrijeme pišem scenarij za novu seriju, koja će, nadam se, uskoro krenuti. Naime, autor sam petnaestak humorističko-kriminalističkih romana o nespretnom detektivu Timothyju Tatcheru (najpoznatiji »Mrtvacima ulaz zabranjen«). Mladi crtač Vjeko Ivezić i ja radimo sad strip o Tatcheru za »Vjesnikovu« Superstrip biblioteku, u formatu i s jednakim brojem stranica kao što je i »Alan Ford«. Počet ćemo epizodom po: romanu »Hollywood protiv mene« i ta je već gotova. Kao što imate prilike vidjeti, oduvijek su me zanimali komični stripovi (Jacovitti, Ford), a takav bi trebalo da bude i TT.

Je li strip šund?

– Šunda ima u stripu isto kao i u svemu drugom, beletristici, poeziji, političkom štivu itd. Govoriti generalno o stripu kao šundu zaista je smiješno.

Ocijenite sadašnji trenutak stripa!

– Nekoć, davno, kao dječak, nastojao sam nabaviti sve stripove koji su tada, prije rata, izlazili u Jugoslaviji. I uglavnom, uspijevao sam. Ne znam mogu li to današnji dječaci. Tko im daje toliko novca? Da, sad ima mnogo više stripova, osobito edicija koje se isključivo bave stripom. Vjerujem da bi ih, kad ne bi bilo teškoća s papirom i devizama, bilo još više. Strip je danas čvrsto sjeo na tržište, on je sastavni dio svakodnevice. Možda tome pridonosi i pomicanje dobne granice čitalaca. Nekoć smo stripove gutali uglavnom mi, djeca, a danas ih kupuju i stariji, i to ne za sinove ili unučad.

Vaše mišljenje o stranom i domaćem stripu?

– Prirodno da nam iz inozemstva dolaze bolji stripovi. Razlog je jednostavan: kupujemo ili smo kupovali ono najbolje iz čitava svijeta. Odabrane stripove od tisuće vještih profesionalaca. No njihova perfekcija ima i nedostatak. Često iz njih zrače i reakcionarne poruke.

Kod nas je izbor, dakako, mnogo manji. Broj naših autora ne može se mjeriti sa čitavom armijom dobro plaćenih autora iz različitih zemalja i kontinenata. A i uvjeti rada sasvim su drugačiji. Od visokih honorara koji jednim jedinim autorskim djelom omogućuju normalan život, što kod nas nije moguće, pa do timskog rada i različitih tehničkih pomagala.

No naši se ipak probijaju. Neugebauer već godinama radi vani, Kerac će zahvaljujući upornom i spretnom Tozi Tomiću raditi »Tarzana« za svjetsko tržište. Radilović je već dobro poznat u Evropi, a također Bednjanec i Reisinger. Krenulo je, konačno. Ruku na srce, morali smo pokušati plasirati naše autore još mnogo prije. Nismo, doduše, imali sredstava – a taj posao je vrlo skup – no morali smo se nekako snaći. Kao i na mnogim drugim sektorima.

Odvraća li strip čitaoca od čitanja knjige?

– To je glavni argument svih protivnika stripa. Ali nisu stripovi jedini krivci što se manje čita lijepa, ponajviše klasična književnost. Razlog tome je brži tempo života, nedostatak vremena, želja da se što prije dode do nekog znanja. U eri smo kompjutorizacije.

Ipak, kao i u svemu, volimo pretjerivati. Onaj tko zbog stripa ne čita lijepu književnost vjerojatno je ne bi čitao i da stripovi ne postoje. Shvatimo da je današnje vrijeme televizije, elektronike, promijenilo mnogo šta, pa i sklonost prema knjizi i dugačkim tekstovima. Sada se živi brzo, događaji sa svih strana svijeta upravo nas bombardiraju podacima koje naš mozak mora apsorbirati. Prošla su vremena Turgenjeva, koji je tako divno na tridesetak stranica opisao močvaru, kamo je krenuo u lov na divlje patke. Rijetko tko ima strpljenja i živaca da u tome uživa, jer pazite, tu se ništa ne događa. A u drugoj knjizi ili stripu, ili na televiziji sve pršti od uzbuđenja. I novinarski stil se promijenio. Dominiraju listovi s kratkim izvještajima i naslovima – vijestima koji se čitaju u tramvaju ili avionu. Zar je onda čudno što privlači strip, koji se lišio mlakih, dugih opisa, koji jednom jedinom slikom predočavaju ono za što književnicima treba po nekoliko stranica (a nikad tako zornih!), koji crtežom vjerno prenosi zbivanja, a dijalozi mu se ograničuju na ono najvažnije? Da je ona lijepa, a on snažan i da je drži u naručju, ne treba opisivati – crtež je sve to obavio. Dovoljno je da se u oblačiću iznad njih napiše AH! – i sve je jasno.

Izdavači stripova često griješe ne posvećujući pažnju jeziku. Ono malo teksta što se pojavljuje u oblačićima često je prepuno nezgrapnih fraza, a katkad i nemušta jezika, pa kad njima zaraze djecu, izazivaju opravdan gnjev roditelja i nastavnika. S malo više brige taj se veliki nedostatak može lako ukloniti. Ne, nemojmo se bojati! Naći će se uvijek tisuće i tisuće poklonika koji će rado čitati, i opet čitati i Turgenjeva, i Krležu, i Hašeka!

Koje su teme sada najpopularnije?

– Naučna fantastika je, nedvojbeno, u prvom planu. Nije ni čudno. Ulazimo krupnim koracima u XXI stoljeće, a čovjek je oduvijek bio radoznao i sklon maštanju.

Kako se pokazuju ostaci administrativnog – socijalizma u odnosu prema stripu?

– Ne znam je li to i danas aktualan problem U godinama nakon oslobođenja bilo je prilično teško. Strip se smatrao grešnim voćem kapitalizma i teško se probijao. Vremena su se promijenila, evoluirali smo i strip se u sve većoj mjeri prihvaća kao dio stvarnosti koji omogućuje brži tok informacija i svojevrsnu zabavu, pa čak i kao sredstvo za prihvaćanje naučne misli. Zar nemamo i strip o Marxu? Tko bi to mogao zamisliti prije tridesetak godina?

I sam termin u vašem pitanju »ostaci administrativnog socijalizma« govori da je riječ o nečemu što prolazi, nestaje ili se s mukom održava. Neka nas ne zabrinjava.

Strip-izdanja su i kod nas bila i još jesu vrlo ekspanzivna, a prodaju se u velikim tiražama i na najvećem broju prodajnih mjesta… Roto-literatura je popularna i zbog jeftinoće, ali i kvalitetna knjiga je često jeftina, a ne kupuje se. Možda je baš faktor što se pojavljuje na kioscima onaj koji uvećava popularnost?

– Tiraže ipak nisu toliko velike kao što se misli u javnosti. Edicija u 100.000 primjeraka je prava rijetkost (najveća naklada »Plavca« bila je 144.000 primjeraka), a različite revije i dnevne novine štampaju se u nekoliko stotina tisuća primjeraka. Znači, nisu stripovi na vrhu.

Stripovi se prodaju tamo gdje i novine, na kioscima, pa je i broj prodajnih mjesta velik. Ali nisu oni pridonijeli povećanju i širenju prodajnih mjesta.

Svejedno, stripovi su vrlo popularni i kupuju ih i mladi i stari, u gradu i na selu. Pogotovu na plažama za ljetnih mjeseci, po kasarnama. Zašto? Zabavni su, dinamični, brzo i lako se čitaju, ne nagone na razmišljanje, razonoduju, tjeraju brige. Mnogo su jeftiniji nego knjige. Lako ih je pokupiti s kioska na kojima se kupuju i novine, pa onako, usputno… Ne prodaju se u knjižarama, koje za izvjesni sloj građana još predstavljaju bauk sa svojom ozbiljnom atmosferom i namrgođenim prodavačima sa zbunjujućim pitanjem: »Što hoćete?« što zvuči kao: »Što uopće tražite ovdje?« I još nešto: ne, nema kvalitetnih knjiga po 20 ili 50 dinara, koliko stoje privlačne sveske stripova.

Među mnogima koji su tvrdili da štampa može biti organizator i agitator bio je i Lenjin. Zanima nas možete li tu funkciju proširiti i na strip? Kakva bi morala biti ta funkcija i bi li rezultat bio vrijedan pokušaja?

– Odgovorit ću vam primjerom. Prisustvovao sam razgovoru dra Vladimira Bakarića s urednicima kuće »Vjesnik« (1962. godine). Riječ je bila o pomoći nerazvijenim afričkim zemljama. Naš veliki političar rekao je okupljenim novinarima da je našim gradanima, osobito, mladima, više objasnio što i kako treba pomagati afričkim narodima u borbi za nezavisnost strip »Pobuna u Kiboku« (Radilović-Furtinger) u »Plavom vjesniku« nego svi njihovi uvodnici i komentari!

Marxove »Teze o Feuerbachu« su poznate, a za funkciju novinarstva je možda najvažnija jedanaesta, u kojoj Marx kaže: »Filozofi su samo različito tumačili svijet, a stvar je u tome da se on izmijeni.« U kolikoj mjeri strip može biti faktor u pozitivnom mijenjanju pojedinca i društva kao cjeline?

– Nemojmo od stripa tražiti previše. Kao dio naše svakidašnjice on, dakako, utječe na okolinu, ali ne toliko da bi moglo doći do suštinskih promjena kod pojedinaca ili društva kao cjeline. Kad bi se i koristio kao sredstvo propagande pojedinih ideja (što se ponekad izravno radi), njegova uloga u tome ne bi bila velika. Ideje su te koje mijenjaju ljude i društvo, a strip bi mogao biti samo pomoćno sredstvo.

Odsutnost politike u zabavnoj štampi je neka vrsta depolitizacije masa?

– I depolitizacija masa je politika. I zabavna štampa je politizirana. Strip također. Ne ulažu li Amerikanci goleme svote u zabavnu štampu, stripove (glazbu, film itd.) kako bi pomoću njih cijelom svijetu nametnuli svoje poglede, kako bi ga amerikanizirali? Walt Disney je bio jedan od najuspješnijih propagatora američkog kapitalizma. O različitim superljudima i super agentima u stripovima da i ne govorimo.

Masovna kultura i strip su i sredstva za manipuliranje ljudima? ‘

– Dakako. Sjetimo se samo kako smo u dječačkim danima, čitajući »Tarzana«, i nehotice bili protiv Crnaca, tih »divljih, zlih, štetnih« stanovnika zabačene džungle. Tek smo se kasnije otrijeznili. Na sreću, ove poslijeratne epizode, čini mi se, ne boluju toliko od rasizma, ali nisu ga se sasvim odrekle. A takvih primjera u vrijeme različitih supermana ima, na žalost, dosta. Ili kult pukovnika Custera, inače okrutnog istrebljivača Indijanaca, u djelima o Divljem zapadu?

Kad već manipulira, neka to onda bude na dobro.

Jeli cilj stripa zaista samo razonoda?

– Isprva je tako bilo, no s godinama se i tu mnogo promijenilo. Jednako kao televizija, i strip može imati nevjerojatno pozitivna svojstva u edukativnom smislu. Dakako, ima ih kojima je jedina svrha da razonode, bez poruka su, prazni. Postoje i drugačiji. Sjetite se samo Danea Derryja iz »Plavog vjesnika« šezdesetih godina, koliko je samo pridonio tehničkoj kulturi i pomogao nam da bolje shvatimo epohalnost pothvata Jurija Gagarina i njegovih nasljednika. Strip može pomoći zbliženju ljudi. Možda bi upravo tu, na području meduljudskih odnosa, trebalo više koristiti strip, kako bi se ravnopravnost i tolerancija usadile u mlade čitaoce po svim dijelovima svijeta još u najranijoj dobi.

Zašto se ne cijeni trud urednika i svih onih koji rade na području stripa?

– Postoji rang-lista po kojoj se cijeni rad novinara, a odnosi se na redakciju ili rubriku u kojoj radi i to u izvjesnoj mjeri ima svoje opravdanje. Najcjenjeniji su oni u političkim i privrednim listovima ili rubrikama, a manje od njih oni iz zabavne štampe. Stripovi su i kod ovih potonjih na repu, pa otud i izvjesno potcjenjivanje (iz neznanja ili po inerciji) onih koji se bave »sličicama« i njihovim autorima. Na nama je da afirmiramo strip i borimo se da se više sazna o problematici stripa i teškoćama (i odgovornosti) tog posla.

O redakciji sam već govorio. To su ljudi u sjeni, njihova imena nisu izložena javnosti, u njih nisu uprti reflektori slave. Pa ipak, i ne znajući kako se koji urednik zove, čitaoci ocjenjuju njegov rad kupovanjem ili odbijanjem edicije u kojoj radi. Tako urednicima odaju priznanje ili im ga uskraćuju. S autorima stripa, crtačima i scenaristima, drugačije je. Mnogi od njih, strani ili domaći, vrlo su popularni i samo njihov potpis na djelu čitaocu garantira kvalitetu.

Ne možete tražiti od onih koji negiraju strip da cijene one koji se njime bave. No i tu se stanje mijenja: strip dobiva prava građanstva i medu onima koji ga ne čitaju. Shvaća se ozbiljnije, ali od njega se i više traži. Razumljivo je da i tu postoje razlike, od sredine do sredine.

Jedna od velikih afirmacija stripa je i nagrada »Andrija« i zbog toga na njoj treba ustrajati. U mojem slučaju, dopustite mi da to kažem, izlaže javnosti jednog od onih »u sjeni«.

Zašto je uopće došlo do dijeljenja na zabavnu i ozbiljnu štampu?

– Čitav život provodimo u razdvajanju: ovo je dobro, ovo loše; ovo je korisno, ovo štetno; ovo je lijepo, ovo ružno; ovo je bijelo, ovo crno. Sve želimo strpati u posebne ladice, klasificirati, podijeliti, odvojiti, označiti po čemu se razlikuje. Kompjutorizacija će nas još više na to tjerati. Prirodno je da smo i štampu podijelili na zabavnu i ozbiljnu, ali i na još mnoge druge vrste i podvrste. Ladica ima koliko ti srce želi. Ponekad se na ovo »zabavno« misli u pejorativnom smislu, premda ima mnogo šta i u ozbiljnoj štampi što bi nas moralo zabrinjavati. Izrazito politički list i onaj koji se bavi estradnom umjetnošću, dakako, ne spadaju u isti koš, no praksa nam pokazuje, i taj trend se nastavlja, da i politička glasila sve češće posežu za lakim temama (sport, glazba, moda), a u šarenim revijama nalazimo sve češće članke i reportaže, komentare (u ovom slučaju ne govorimo o kvaliteti) iz političkih i ekonomskih sfera. Izraz zabavna štampa dobro dođe, na primjer, kad štampi treba izreći kritiku, pa se tako u istu vreću strpaju edicije kojima treba izvući ušesa. U posljednje vrijeme, međutim, i politička, ozbiljna štampa ima svoju vreću u tu svhu.

»Vjesnik« godinama izdaje strip-izdanja. Recite zašto?

– »Vjesnik« je velika izdavačka kuća i normalno je da pokriva tržište svim mogućim izdanjima. To i želi. Nisam baš uvjeren da mu to potpuno uspijeva. Nešto zbog nestašice papira, u posljednje vrijeme i zbog nedostatka deviza. Ali ni prije, kad se ti problemi nisu javljali tako oštroj formi, nije sve išlo kako treba (da se razmijemo, i u vrijeme mog urednikovanja). Danas, »Vjesnik« izdaje (od stripova) jedan mjesečnik (Strip magazin) i dva četrnaestodnevnika (Tom i Jerry i Superstrip s Alanom Fordom i Johnnyjem Loganom), a to nije dovoljno za takvu snažnu izdavačku kuću. »Forum« iz Novog Sada postigao je na području stripa više. Nadam se da će, budu li navedeni problemi u dogledno vrijeme svladani, biti bolje. Dobre volje, entuzijazma, želja i planova ima, nadam se da će se i ispuniti. Koliko god su nam kiosci prepuni šarene štampe, našlo bi se mjesta za dobre edicije. Pogotovu za jasno profilirane, s kvalitetnim prilozima.

Kakva se budućnost sprema stripu kod nas?

– Sumnjate li u budućnost televizije? I strip je dio suvremenog života i ne postoji bojazan da bi se mogao ugasiti. Naprotiv, sigurno će proširiti svoja djelovanja. Postoji još mnogo neiskorištenih mogućnosti stripa, i to ne samo u zabavne svrhe. Prosvjeta, nauka, tehnika i mnoga druga područja još nisu shvatili što im može pružiti strip. Prije ili poslije on će im biti prijeko potrebni pomoćnik i suradnik.

A što se tiče zabavnog stripa, i tu nema bojazni. U posljednje vrijeme javio se kod nas velik broj izvrsnih crtača, čitava plejada. Neki su se već i te kako afirmirali (Kerac), a drugi nestrpljivo kucaju na vrata (Goran Delić i Vjeko Ivezić iz Zagreba, na primjer). Bit će uvijek novih crtača i scenarista u svijetu i kod nas.

Biste li još sami nešto dodali?

— Oh, ne. Pustite me da uživam u »Andriji«!

C. Gale*

*Ciril Gale – urednik izdanja strip revije “Naš strip” na slovenskom jeziku.

Tekstovi su vlasništvo strip revije “Naš strip” i svih njegovih pravnih sljedbenika.