Tijekom šezdesetih godina počeli su se “stidljivo” (jedini eventualni izuzetak predstavljao je edukativno-informativni serijal “Šampioni stripa” – crtež junaka i kratki tekst; kojeg je vodio Rudi Aljinović, a koji je duže od godine dana, 60 nastavaka, izlazio tjedno u “Plavom vjesniku“) pojavljivati u našem tisku i “tekstovi o stripu”.
Neki među njima bile su prevedene agencijske vijesti, ali bilježimo i autorske, u većoj ili manjoj mjeri, novinarske i publicističke priloge koje su objavljivali, među ostalima, Branko Belan, Pero Zlatar, spomenuti Aljinović, Branimir Donat, Hanibal Dundović, Želimir Koščević…
Prema sjećanjima suvremenika, krajem 60-ih i početkom 70-ih godina na svojim predavanjima i seminarima na katedri za povijest umjetnosti na zagrebačkom Filozofskom fakultetu svojim studentima o stripu je govorila dr. Vera Horvat Pintarić. Njeno bavljenje devetom umjetnošću, pogotovo onom koja je nastala na našim, domaćim prostorima, kulminiralo je studijom “Autorski strip zagrebačke škole” prvi puta emitiranom (pročitanom) na Trećem programu Radio Zagreb u siječnju 1973. godine. Nakon toga, studija je objavljena u splitskom časopisu “Mogućnosti” (1974), a zatim 1975. i u beogradskoj “Kulturi” – broju koji je u cjelosti bio posvećen stripu, a kojeg je uredio tada 32-godišnji Ranko Munitić; te u katalogu izložbe “Maurović” u zagrebačkoj Galeriji Nova (1976/77.).
Zanimljivo je spomenuti da je prije te studije, dr. Vera Horvat Pintarić za talijanski specijalizirani časopis “Comics” napisala esej o “Tupku” Nedeljka Dragića, povodom njegova izlaganja na festivalu stripa u Lucci 1972.
Ali još ranije nego što su nastali navedeni “doprinosi” od strane dr. Horvat Pintarić, napisan je ozbiljan feljton o stripu i o povijesti hrvatskog stripa. Počeo je izlaziti u utjecajnom i važnom časopisu u kulturnim krugovima “15 dana“, broju 8/9 za 1970. godinu. Izdavač časopisa je bio Narodno sveučilište “Moša Pijade”.
Autor feljtona bio je Zlatko Posavac, budući doktor znanosti i sveučilišni profesor filozofije i estetike, autor niza knjiga, koji je na prvi dan jeseni prije dvije godine otišao u “bolja prisjećanja”.
Koliko sam upoznat, u stripaškim (i kulturnjačkim) krugovima smrt dr. Posavca (r. 1931) ne samo da nije zabilježena, nego nije – bojim se – niti primjećena!
Time mu je nanesena i ljudska i profesionalna nepravda, jer je kao autor spomenutog feljtona “Strip u Hrvatskoj“, koji je na stranicama “15 dana” serijaliziran u pet nastavaka tijekom 1970. i 1971. godine, Zlatko Posavac postao nezaobilazna karika u “odrastanju” i kunst-historičarskoj revalorizaciji i stjecanju digniteta stripa kao umjetnosti u Hrvatskoj i Jugoslaviji.
Dio razloga svakako leži u činjenici da je dr. Posavac bio po svom karakteru – izrazito samozatajan, zbog čega je npr. prije desetak godina kategorički odbio mogućnost da mu se dodjeli nagrada “Andrija Maurović” za doprinos hrvatskom stripu od strane udruge “Art 9“.
Bilo mu je drago “što ga se je netko sjetio”, nije imao ništa protiv da mu se “tekstovi o stripu sakupe i objedine u jednoj knjizi”, jer je smatrao kako je važnije da “bude upamćen po onome što je napisao, a ne po nagradi!?”.
Njegovi prijatelji i kolege smatrali su kako razloge “zanemarivanja” Zlatka Posavca, pa i na njegov doprinos stripu, treba tražiti i u njegovu angažmanu u razdoblju “hrvatskog proljeća” (posebice zbog uredničkog rada u “Hrvatskom tjedniku“), ali da nije “nemoguće” da mu je netko za krimen i za stavljanje na svojevrsni “led” uzeo i feljton “Strip u Hrvatskoj“.
Činjenica je da se taj feljton vrlo rijetko citira i navodi kao bibliografska jedinica u seminarskim i diplomskim radovima, tako i u drugim tekstovima koji se bave stripom.
U njemu je Zlatko Posavac sistematizirao i pregledno izložio (prema svojim tadašnjim saznanjima) povijest stripa u Hrvatskoj, te ju je stavljao u kontekst zbivanja u stripu koji su se paralelno dešavali na Starom kontinentu i u Americi.
Posebno se bavio karijerama i estetskim prosudbama o stvaralaštvu Andrije Maurovića i Waltera Neugebauera.
Proglasio je “Zavišu” (virtuozno i moderno crtani strip) Žarka Bekera najvišim dometom tzv. “ozbiljnog” (realističkog) hrvatskog stripa poslije rata.
Izrazio je i sumnju u originalnost antistripa “Tupko“.
Nije preskočio ni činjenicu kako su poslije rata strip-crtači u Hrvatskoj vrlo rano postali “gastarbajterska” i “ekonomska emigracija” radeći za strip izdanja u Zapadnoj Njemačkoj, prema narudžbi, zadanim likovima i najčešće anonimno, bez potpisa (tj. s potpisima njemačkih naručioca)…
Feljton je bio bogato ilustriran s nizom strip-crteža i tabli, a taj popratni materijal je komplementaran, odnosno sinergijski povezan sa samim tekstom.
Naslovna stranica “15 dana” za broj 10 u 1970. godini riješena je crtežima Andrije Maurovića iz stripova “Kugina jahta” i “Gospodar zlatnih bregova” (“Onaj koji je zadavio smrt” i “Crni jahač”, kako su nazvani za objavljivanje u “Mickey stripu”).
To je bio prvi slučaj da naslovnicu jednog časopisa za kulturu na ovim prostorima “krase” crteži iz nekog ili nekih stripova!
Sve čestitke uredniku Slavku Kovaču i cijelom uredništvu “15 dana”.
Skraćenu verziju studije “Strip u Hrvatskoj” objavio je riječki časopis “La Batanna” – izlazio je na talijanskom jeziku.
Hrvatsku (pa i širu jugoslavensku) “misao” o stripu, osim spomenutim feljtonom, dr. Posavac je zadužio i opširnim esejem “Strip i stripologija” koji je objavljen 1975. u stručnom časopisu “Život umjetnosti“, istom časopisu koji je pet godina ranije na svojim stranicama objavio čuveni esej Umberta Ecca o “Steve Canyonu” Miltona Caniffa, kojeg je s talijanskog jezika preveo Božidar Gagro, povjesničar umjetnosti, kasnije i “ministar” kulture, pa i ambasador.
Spomenimo još kako je Zlatko Posavac zbog stripa krajem 1945. godine bio izveden pred sud!
Naime, kao gimnazijalac (učenik četvrtog razreda četvrte muške gimnazije u Zagrebu) zajedno sa svojim školskim prijateljima i istomišljenicima – među kojima je bio i budući znanstvenik i sveučilišni profesor Zlatan Martinis – pokrenuo je izdavanje amaterskog šapirografiranog lista “Mali strip“. Prije nego što je nova vlast “stupila u akciju”, uspjeli su izdati četiri broja “Malog stripa”, lista u kojem su dominirali strip-sadržaji (npr. strip “Majstor Omega osvaja Zagreb“, prema djelu Zvonimira Furtingera). List je sudskom odlukom bio “zabranjen”, a gimnazijalci uvjetno osuđeni.
Zlatko Posavac se nakon toga s roditeljima preselio u Vinkovce, gdje je sudjelovao u pokretanju “sličnog” lista “Mefisto“, koji je – kao što se i moglo očekivati u tim godinama – doživio sudbinu “Malog stripa“.