O manje poznatom majstoru iz pionirskog razdoblja hrvatskog stripa – Ferdi Bisu (1910. – 1980.)

Kada sam se krajem osnovnoškolskog i početkom srednjoškolskog obrazovanja počeo “intenzivnije” zanimati za strip, ne samo kao “klinac koji čita (i sakuplja) stripove”, nego i kao “klinac kojeg zanima i sve ostalo što je vezano za strip”, prije svega za ljude koji stvaraju te divne priče u slikama, za samu prošlost medija, iz onih tekstova na koje sam povremeno nailazio u novinama (i strip-izdanjima, naravno) stekao sam utisak da su prije Drugoga svjetskoga rata u Zagrebu stripove crtali samo Andrija Maurović i Walter Neugebauer. Spominjali su se i njihovi scenaristi, Krešo Kovačić i Franjo Fuis (odnosno Fra-Ma-Fu), te Norbert Neugebauer, ali crtači su bili “glavni”. Za Beograd sam, zahvaljujući “Pegazu“, znao da je bilo podosta autora koji su radili stripove.

Uskoro sam ipak došao do saznanja da su Maurović i Neugebauer bili apsolutno “dominantni”, ali da nisu bili jedini koji su u Zagrebu crtali stripove do 1941.

Mladen Hanzlovsky, s kojim sam bio u kontaktu, mi je posebno apostrofirao ime Ferde Bisa (kojeg je i osobno poznavao), uz napomenu da je bilo još crtača, ali da su se stripovi crtali i objavljivali najčešće bez potpisa, te da u svojim istraživanjima i listanjima starih novina u Nacionalnoj knjižnici nije uspio odgonetnuti većinu njihovih imena.

Ferdo (punim imenom Ferdinand) Bis rođen je 5. travnja 1910. godine u Zagrebu. Tu je završio osnovnu školu, dva razreda srednje škole, četiri razreda obrtne škole (slikarski odjel), te je u šk. godini 1929/30. upisao Kraljevsku umjetničku akademiju (koja će desetljeće kasnije, konkretno 1940. biti preimenovana u Akademiju likovnih umjetnosti).

Diplomirao je skoro pa “u roku” – 1934. u klasi Marina Tartaglie.

Akademsku naobrazbu Bis je još sticao kod Ljube Babića, Vladimira Becića i drugih profesora. Svoje radove objavljuje još iz vremena studija, 1932. godine, da bi se nakon diplome intenzivno počeo baviti primjenjenom umjetnošću i reklamnom grafikom, zbog – kako je spomenuo u jednom od svojih životopisa – “osiguravanja egzistencije svoje obitelji”, koju je sačinjavala supruga Katarina i kćerka Ivanka.

Kao što je i poznato, medij stripa je u drugoj polovici 30-ih godina na cijelom teritoriju tadašnje Kraljevine Jugoslavije doživio veliki uzlet i prihvaćanje od strane čitatelja, najviše onih mlađih.

U Zagrebu i u Hrvatskoj jedno od najvažnijih i najpopularnijih izdanja svakako je bio strip-tjednik “Mickey Strip“, koji je počeo izlaziti u proljeće 1938., na čijim će stranicama Ferdo Bis debitirati kao – crtač stripova i steći “punu afirmaciju”.

Naime, ovaj list – kojeg su kao vlastiti izdavački projekt pokrenuli Franjo Fuis i Andrija Maurović (makar je prema sjećanjima Waltera Neugebauera glavni financijer “Mickey Stripa” u početku izlaženja bio limarski obrtnik Ivan Stanković) i koji se temeljio na njihovim zajedničkim stripovima, je imao takvu sudbinu da ga je nakon pola godine izlaženja “napustio” sam Maurović, a vrlo brzo su njigovim stopama pošli braća Neugebauer (Walter je isprva preuzeo crtanje Maurovićevih započetih stripova, te ilustracija za naslovnice), pa je Fuis morao angažirati nove suradnike.

Jedan među njima bio je – Ferdo Bis!

Štoviše, takorekuć “preko noći” Bis je postao najvažnije ime kompletnog likovnog dijela “Mickey stripa” – ilustrira tekstove, romane, te crta kolor ilustracije za naslovne strane. Dobio je i titulu – šefa crtača!

Krajem 1938. Ferdo Bis započinje s crtanjem stripova. Njegova debitantska ostvarenja bili su vestern “Četiri jahača apokalipse” (kojim je scenarist Fuis htio nastaviti svoj serijal o Starom Mačku, Crnom jahaču i drugim popularnim junacima wild westa, što se pokazalo izrazito zahtjevnim potezom) i “Tri hajduka” prema pjesmi srpskog dječjeg pjesnika Jovana Jovanovića Zmaja.

Za vrijeme izlaženja “Mickey Stripa” (do srpnja 1939.), te nakon toga u “Mickey strip Oku” (od listopada 1939. od početka 1940. godine), Ferdo Bis će, osim naslovnica, objavljivati stripove raznih žanrova i tema (“Grbavac sa željeznom maskom“, “Flota kapetana Smrt“, “Kurir Oregona“, “Tajna dvorca Balmor“), pokazujući pritom iznimnu produktivnost.

Isto se odnosi i na niz ilustracija, najraznovrsnijih tema, motiva i žanrova. Ilustrirao je, primjerice radi, Fuisove romane “Pakleno ostrva Chima” i “Tajanstveni gost“, koji su izlazili u nastavcima.

Nakon prekida suradnje s “Mickey strip Okom”, Bis se preselio u Beograd, gdje je našao vremena da za tamošnji strip-list “Mika Miš” nacrta svoje nove stripove “Morski vuk” i “Blago cara Solomona“, s tim da ovaj potonji zbog početka rata na našim prostorima tada nije objavljen u cjelosti.

Inače, osim u realističkom, Ferdo Bis se okušao i u karikaturalnom stripu (“Doživljali malog Kuku Kokosa“), ali u skromnom obimu.

Uspostavljanjem Nezavisne Države Hrvatske, Bis se vraća iz Beograda u rodni grad, gdje se nastavio baviti likovnom djelatnošću. Dobio je namještenje u izložbeno-grafičkom odjelu predsjedništva Vlade NDH. Godine 1942. imao je i svoja prva galerijska izlaganja – u Zagrebu i na Bienalu u Veneciji. Iste te godine nacrtao je, spomenimo, i ilustraciju za naslovnu stranu zbirke pripovijedaka Marijana MikcaMornari, žene, leševi“.

Zadnji strip, koji se smatra za Bisov crtački i vizualni vrhunac, je adaptacija istoimenog romana Pierrea Benoita “Atlantida” koja je 1943. objavljena u tjedniku “Zabavnik“, makar je strip još ranije u cjelosti bio nacrtan, dok je tekst za njega naknadno napisao Marcel Čukli.

U svakom slučaju crtački opus na području stripa Ferda Bisa nastao u tih kratkih četiri-pet godina (1938. – 1943.) zavrijeđuje jednu cjelovitu monografiju, kao i studiju.

U narednih četrdesetak godina Bisevi stripovi su de facto bili prekriveni “prašinom” zaborava.

Iz te i takve ropotarnice izvučeni su sredinom 80-ih godina prošlog stoljeća, te su predstavljeni na slijedećim izložbama “Zagrebački strip 1935. – 1941.” (Zagreb, 1985.), “Strip u Hrvatskoj 1867. – 1985.” (Zagreb, 1986.) i “Jugoslavenski strip 1866. – 1986.” (Pariz, 1986.). Prvospomenuta izložba je moja autorska i kustoska koncepcija, a preostale dvije sam zajednički realizirao s kolegom Darkom Glavanom.

Ferdo Bis je u međuvremenu predstavljen u “Istoriji jugoslovenskog stripa” (Novi Sad,1986.) autora Zdravka Zupana i Slavka Draginčića, a četvrt stoljeća kasnije i u kapitalnom leksikonu “Stripovi koje smo voleli” (Beograd, 2011.), iza kojeg stoje Zupan, Žika Tamburić i Zoran Stefanović.

Dakle, o Bisu se ponešto pisalo i ponešto izlagalo (jedini originali koji su sačuvani su bili oni iz stripa “Atlantida”, a oni originali koji su se nalazili u njegovoj ostavštini su “stradali” u velikom požaru 1979. kada mu je izgorio cijeli atelje), ali – stripovi mu se sve, do prije nekih desetak i koju godinu više, nažalost nisu objavljivali.

Zahvaljujući “Strip reviji” i nakladniku “Stripforum” stripoljupci su ipak došli u priliku da se upoznaju sa dijelom strip stvaralaštva FERDE BISA, jednog od pionira domaće devete umjetnosti – objavljeni su, naime, “Atlantida” i “Blago cara Solomona“, koji ne samo što predstavljaju vrh njegova djelovanja kao crtača stripa, nego izazivaju i žal što se nije nastavio baviti i tom djelatnošću.

A nakon završetka rata do svoje smrti (1980.), u razdoblju u kojem se nametnuo kao značajno, pa i “veliko” ime primjenjene umjetnosti u Hrvatskoj i šire, među ostalima, bavio se: opremama za knjige (najviše za nakladničku kuću “Stvarnost”), oblikovanjem naslovnica knjiga; plakata (npr. za Dubrovačke ljetne igre, za Prvu reviju domaćeg filma u Puli, igrani film “Milioni na otoku” redatelja Branka Bauera), plakata političko-propagandnog karaktera (Kongres AFŽ-a); ekonomske propagande (ambalažama, prospektima, zaštitnim znakovima…); grafičkim dizajnom (vizualni identitet za Crveni križ); izradama skica za marke, za gramofonske ploče; izradom scenografije za crtane filmove (“Čarobni zvuci,Put u svemir“); pa i kao animator u nizu filmova.