Afričke pustolovine 3

AFRIČKE PUSTOLOVINE – 3
(Julio Radilović & Zvonimir Furtinger)

Realizam kao vera i kao kišom okupani prizori

Postoji uvek razlika između onoga što radimo i onoga kako to racionalizujemo. I tu nema principijelne razlike kada govorimo o kritičaru ili o umetniku. Julesova racionalizacija je bespogovorna vera u realizam. Kada govori o nerealističkim stilizacijama on zapada u simplifikaciju, uobičajene stereotipe doktrine realizma, doktrine koja gotovo izjednačava realizam sa zanatstvom. Ono, što, međutim, Jules sam radi u svojim najboljim delima nešto je mnogo suptilnije i moćnije od “čistog zanatstva realizma”. Reč je o transcedenciji do kreativnih vrhunaca u kojima crtačka magija ostavlja zanatstvo (kao svoj preduslov) miljama iza sebe. Dakle, da ponovim, i to istim redosledom, da bih izbegao bilo kakvu dilemu oko vlastitog pozicioniranja unutar Julesovog opusa. Dragulji ovog opusa su Kroz minula stoljeća, Afričke pustolovine, Kapetan Leši i Herlock Sholmes. Četiri stripa i četiri žanra, istorijski, avanturistički, ratni i humoristički. U njima je nadišao zanat realizma i ponudio magiju vizuelnog pripovedanja. Između Julesa zanatskog profesionalca i Julesa čarobnjaka, uvek biram čarobnjaka. Kako je postigao magiju? Prepuštajući se hedonizmu i bravurama vizuelnog pripovedanja, a ne propovedanjem zanatstva realizma, što je Jules u nekim intervjuima činio. Time nam, međutim, nije odgonetnuo tajnu svojih najboljih stripova. To i nije zadatak umetnika i ostaje na drugima da se ovim odgonetanjem muče. Jedan od mogućih odgovora potpisnika ovih redova: ono što je pretpostavka crtačkog zanata najbolje je tek kada iščezne u magmi priče. Kada je ogoljeno, onda dobijamo rutinu profesionalizma bez magije.

Ovde je takođe reč o onome što povremeno pokušavam da objasnim kao specifičnu razliku (differentia specifica) svojstvenu za crtače kao što su Dan Barry, Warren Tufts ili Sergio Tarquinio. Oni su stvaraoci kao kišom okupanih, bistrih stripskih prizora. Iako je intuitivno poslušao savet Noela Sicklesa (a da ga verovatno nikada nije ni čuo) da njegovi junaci treba da imaju izgužvane pantalone, Julesov vizuelni svet delimično pripada i toj ali i jednoj drugoj paradigmi, dakle ne samo onoj u kojoj su suvereni kraljevi Milton Caniff i Frank Robbins. Julesov crtački svet se nalazi između dva pola realističke stilizacije, Caniff-Robbinsovog, sa jedne strane i Barry-Tufts-Tarquinijevog, sa druge. Ipak, osećam da je bliži crtačima koji su stvarali blistave prizore i kod kojih crnoća tuša nema toliko miris prašine nego pre intenzivan sjaj. Dakle, uloga crne koja postaje sjajna pod rukom nekih crtača, a nekih drugih ne, mogla bi biti deo odgovora na pitanje da li je realistička stilizacija jedan jedinstveni blok, ili se mnogo poluodgonetnutih tajni krije ispod „generičkog imena“ realizam.

Fraser iz Afrike i Afrički romani Edgara Wallacea

Šezdesete godine su decenija koja je napravila puni luk od procvata do stagnacije domaćeg stripa. 1960. je godina kada Plavi vjesnik, najznačajnije izdanje u istoriji stripa u Hrvatskoj, koje je zasluživalo moju podeljenu odanost isto onoliko koliko i prema Politikinom Zabavniku, nakon šest godina od svog prvog pojavljivanja ulazi u svoj zlatni period. Grupa autora okupljena oko Plavca je fascinantna: Maurović, braća Neugebauer, Borivoj Dovniković, Julio Radilović, Zvonimir Furtinger. Krajem šezdesetih situacija će biti radikalno drugačija: Jules ostaje jedini crtač od originalne grupe iz Plavog vjesnika. Novih značajnijih imena nema. Strip će tavoriti u oseci sve do nove plime koja nastupa sedam godina kasnije (1976) sa Poletom i Novim kvadratom. No, o toj drugoj i drugačijoj priči pisao sam, verujem, dovoljno drugim prilikama.

Postoji mogućnost da je Belamyjev Fraser iz Afrike (1960-1961) poslužio kao motiv da se kod nas uradi nešto srodno. Dok je Belamy u periodu između 1959. i 1960. preuzeo Dana Darea od Franka Hampsona, neposredno nakon toga se, takođe u Eagleu, pojavio Belamyjev Fraser iz Afrike po scenariju Georgea Beardmorea. Nastale su ukupno tri priče, Izgubljeni safari, Kradljivci slonovače i Vlasnici robova. 1990. godine izašao je reprint sve tri epizode u jednoj knjizi (64 stranice) s predgovorom Normana Wrighta. O uticaju ovog Julesovog možda i nesvesnog uzora, dok je započinjao da stvara Afričke pustolovine, nemamo nikakvih direktnih dokaza. Čak i ako bi bilo tako, Afričke pustolovine ne bi imale nimalo razloga da budu snishodljive pred ovom mogućom početnom inspiracijom. U svojim najboljim pasažima, one staju rame uz rame ili čak nadmašuju Frasera iz Afrike. I Fraser iz Afrike i Afričke pustolovine poseduju osvežavajući izostanak kolonijalnog rasizma. To su bile nove paradigme egzotike.

O mogućim uticajima „Afričkih romana“ Edgara Wallacea (dvanaest romana o junaku Sandersu objavljenih između 1911. i 1928. godine) na Afričke pustolovine ima, međutim, nekih tragova. Prvi trag pronašao sam na webu u odrednici o Juliju Radiloviću koju daje Kaukapedia, a koju prenosi Lambikova inače dosta pouzdana Comiclopedia. Obe, međutim, donose pogrešnu informaciju tvrdeći da je reč o adaptaciji Wallaceovog romana Sanders iz Afrike, što jednostavno nije tačno. Ipak, iako su Wallaceovi romani smešteni u drugačiju deceniju i pripadaju znatno drugačijem duhu vremena, sam Radilović kaže da je početna inspiracija za Afričke pustolovine potekla iz dugih večernjih razgovora sa Furtingerom. Jules je sam predložio Furtingeru strip na temu vodiča u Africi, razgovor se nadovezao na romane Edgara Wallacea, a Furtinger, mađioničar stripskog scenarija, započeo je smesta da ispreda priču iz koje će nastati prva epizoda Afričkih pustolovina – Pobuna u Kiboku. Obilje likova kojima je Furtinger zasuo svog najboljeg crtačkog sadruga, dakle upravo ono što je druge crtače umelo da dovede do očajanja, za Julesa je predstavljao izazov sa kojim se bez straha već susreo u trilogiji Kroz minula stoljeća. To što je rad na prepunim detaljnim prizorima konjičkih borbi u Minulim stoljećima platio totalnom psihičkom i fizičkom iscrpljenošću koja ga je na više meseci udaljila od crtačkog posla 1959. godine, nije Julesa odvratilo. I opet je Furtinger, avanturista u stvarnom životu u godinama pre drugog svetskog rata (izviđač, učitelj gitare, grobar, lučki radnik u Aleksandriji) sa dioptrijom naočara minus 4,5 znao da nam sa Julesom ispripoveda novu priču. Zaplivali su zajedno u jednu od najvećih vlastitih avantura i podarili nam dragi kamen iz Afrike.

Piše
Zoran Đukanović

(originalno objavljivanje: „Kvadrat“ br. 21, Bizovac, 2009)